Naša zemlja ima hiljadu godina pozitivnog humanog naslijeđa u ljudskim odnosima da joj nije potrebno da svoj politički sistem i odnose temelji na rezultatima ogromnog nasilja koje je najkompetentnija međunarodna institucija za ocjenu prirode političkog djelovanja određenih aktera u našoj historiji konstatirala i o tome donijela neporecivu ocjenu izraženu u presudi o izvršenju genocida i provođenju udruženog zločinačkog poduhvata političkih faktora i vojnih organizacija dvije nam susjedne države, tj. Srbije i Hrvatske. 

Evropa kao sudbina

Osim toga, mi moramo našem narodu, tj. svim građanima ove zemlje, reći da postoji jedna dobra, pozitivna i svima odgovarajuća ideja i politika koja je ovu našu državu Bosnu i Hercegovinu održala prethodnih hiljadu godina. I, zašto bi sada iko pravio unaprijed propali eksperiment s transformacijom naše historije u historiju navodno odvojenih naroda kojima se ne da da žive skupa, da govore istim jezikom i idu u iste škole, pa se silom dijele kao da po prirodi svog ljudskog identiteta ne mogu živjeti zajedno i to u svijetu koji sav teži zajedništvu, jer ima zajedničku sudbinu koja je iznad svake parcijalne sudbine i interesa.

Nužno je, isto tako, otvoriti oči ljudima i pokazati da svoju državu želi imati svaka politička oligarhija vođena, prije svega, interesom prava na pljačku vlastitog naroda, a to su oni koji zastupaju ideju da svaki naš narod treba imati svoju posebnu državu kao garanta svoje sigurnosti, mada je očigledno da su ti narodi upravo postali nesigurni zbog toga što su prihvatili takvo shvatanje o vlastitoj sigurnosti. Te oligarhije vrše ogromnu prevaru i šire laži o prirodi našeg historijskog postojanja.

Iz ovog načelnog stava proizlazi zaključak da niko ko jasno i nedvosmisleno ne stoji na stajalištu jedinstva bosanske države i njenog demokratskog razvoja ne može i ne smije dobiti podršku onih koji sebe smatraju pristalicama demokratije, ravnopravnosti naroda i narodnosti i mira na našim prostorima i koji ne vode takvu političku aktivnost i vladavinu koja za cilj ima jačanje Bosne i Hercegovine kao cjelovite zajedničke države svih nas koji u njoj živimo i koji je smatramo našom domovinom.

Stajalište koje ovdje zastupamo polazi od stava kako je cjelokupna multireligiozna, multinacionalna i multipolitička historija Bosne i Hercegovine mnogo važnija, trajnija i bolja osnova za svaku političku opciju koja je moguća na našem prostoru, nego one koje su nastale na temelju trenutačnih prilika. Naročito onih koje su iznuđene miješanjem izvana, ratom i nasiljem, pa čak i genocidom, kao i da takva Bosna i Hercegovina ima ne samo snagu samoodrživosti nego i otvoren put u integracije koje su u svijetu, a posebno u Evropi, u toku.

Rezervacija našeg historijskog prostora za mogućnost koja bi nas vodila izvan Evrope i protiv Evrope kao zajednice kojoj historijski pripadamo i koja je imenitelj naše zajedničke sudbine, nije prihvatljiva.

Dio modernog svijeta

Za nju ne može biti nikakvo opravdanje bilo kakva historija veza ili odnosa određenih dijelova balkanskog prostora sa silama koje su se, ne samo u najnovijoj historiji pokazale antibosanske, nego su to bile od samog početka njihovog djelovanja na našem historijskom prostoru i našoj državi, tj. još od vremena putovanja i djelovanja konzula Giljferdinga kroz Bosnu i Hercegovinu i njegovog povezivanja pravoslavnih manastira, monaha i vjerske hijerarhije s Rusijom kao novim centrom svega pravoslavlja, umjesto onog koji je bio lociran na Fanaru u Carigradskoj vaseljenskoj patrijaršiji.

Od tada je za Bosnu i Hercegovinu i njenu budućnost izvjesno, posebno od Berlinskog kongresa, a ustvari još od vremena Napoleonove Ilirije, da je period njene historije kao dijela bliskoistočnog i uopće orijentalnog svijeta završen i da je Evropa njena sudbina.

Hoćemo li prihvatiti tu sudbinu, kako su to još naši djedovi odlučili, ovisilo je prije svega od toga kako će se ta Evropa odnositi prema našoj vjerskoj slobodi i tradiciji i našem pravu da živimo u skladu s našom vjerom i tradicijom, uz naše prihvatanje svih posljedica opće europeizacije. A tome nas uči i naša historija, jer su i naši preci u vrijeme osmanskog osvajanja Bosne odlučili da prihvate novonastalo stanje prije svega zbog toga što su Osmanlije garantirale slobodu vjere, što i objašnjava masovnu islamizaciju nekadašnjih Bošnjana na tlu Bosne.

Danas je jasno da je Evropi trebalo dosta vremena da savlada iz svoje antiislamske tradicije zaostale predrasude o nama muslimanima kada se tiče nas Bošnjaka, ali je danas jasno da je Evropa odlučila da islam i njegove pripadnike ne samo tolerira nego ih smatra trajnim i supstancijalnim dijelom evropskog socijalnog, kulturnog i političkog prostora. Takav razvoj u Evropi otvorio je širom vrata i nama da se definitivno odlučimo za integraciju u Evropu umjesto onih za koje smo se do sada odlučivali, a koje su se pokazale lažnim i koje uostalom nemaju više nikakve budućnosti.

Kad se tiče položaja Bosne i Hercegovine u odnosu na aktuelne procese, jasno je da ona samo kao jedinstvena država koja se temelji na demokratskom principu vladavine i građanskom društvu kao osnovi te vladavine može da uđe u Evropu, zbog čega je jasno koje se snage u našoj zemlji de facto, bez obzira na javne deklaracije i lažne izjave, zalažu za naš ulazak u Evropu, a koje su to snage koje već dvadeset godina ustrajno opstruiraju proces naše europeizacije.

Mi, bosanskohercegovački demokrati, pristalice naše europeizacije i nosioci težnje da postanemo konačno i kao cjelina dio modernog svijeta, jasno se razlikujemo i sa stajališta te razlike se i odnosimo prema svim tekućim politikama u Bosni i Hercegovini i to kako u principu tako i u konkretnim sadržajima političkih aktivnosti i ponašanja vladajućih nacionalnih oligarhija koje se protive demokratizaciji i europeizaciji naše zemlje, jer bi im takvi procesi i definitivna podjela demokratije oduzeli monopol koji su silom i represijom svih oblika uspostavili nad narodima i građanima ove zemlje.

Nema ravnopravnosti naroda u zemlji kakva je Bosna i Hercegovina bez uspostavljanja građanske osnove političkog sistema koji jedino garantira ravnopravnost svim ljudima, a tek iz činjenice da naši ljudi postanu kao individue, bez obzira na vjeru, naciju, etnički status i porijeklo, ravnopravni na svakom dijelu naše zemlje, moguća je i ravnopravnost naroda u zemlji kakva je naša.

Samo demokratski poredak garantira svim narodima i ljudima jednakost i ravnopravnost, a sve ostalo je samo laž i borba oligarha za očuvanje njihovog monopola na vladavinu koju oni protežu ne samo na aspekte državnog upravljanja i odlučivanja nego i na teritorij na kojem im je moguće provoditi totalnu vladavinu i kontrolu po kriteriju nacionalnog identiteta.

Zbog svega rečenog, mi se moramo jasno diferencirati prema nosiocima takvih ideja i politika i oduzeti im pravo da vladaju i legaliziraju svoje nasilje nad demokratijom, nad ljudskim pravima i nad našom zemljom i državom, koju su svojim dosadašnjim djelovanjem doveli do najnižih granica u njenoj historiji.