Nakon što je prepoznao svog napadača u policiji, koja je potvrdila da je uhapšen A. Š., ugledni novinar i bošnjački intelektualac Nedžad Latić na svom portalu "The Bosnia Times" napisao je tekst koji prenosimo u cjelosti.

Još jučer mi je inspektor u policijskoj stanici nagovijestio mogućnost da bi danas mogao doći na "prepoznavanje" mog nesuđenog ubice. Tako da sam bio pod tim dojmom cijele noći i jutra. Mnogo bih truda trebao uložiti da opišem to svoje stanje kad bih pomislio da mu trebam ponovo pogledati u lice, u oči... Ko vjeruje i može sebi stvoriti predodžbu susreta sa šejtanskim dželatom, možda bi me mogao shvatiti.

Prepoznavanje zlikovca

Lahknulo mi je kad mi je rečeno da ću ga prepoznavati kroz zatamljeno staklo tako da on mene neće vidjeti. Nadvirim se i ugledam pet osoba koje drže brojeve ispred sebe. Djelovali su mi bezbrižni, čak razdragani, kao čopor zvjeradi u brlogu nesvjesni da ih neko promatra. Među njima nije bilo tog mrskog lica mog nesuđenog ubice! Pomislio sam ovo je varka; ili su podvalili druge osobe dok on pobjegne preko granice, ili policija meni podvaljuje da "prepoznam" pogrešnu osobu?!

Takvog sam zdravstvenog stanja da mi adrenalin direktno ugrožava srce pa sam bio bukvalno klonuo od siline čemera u duši. Zato sam otišao kući da mi je supruga, ne daj Bože najgoreg, pri ruci... Ležao sam na kauču i pogledom ispraćao brojeve ili imena osoba koja su se naizmjenično izmjenjivala na displeju mobilnog telefona. Jedan broj mi je bio poznat i odlučio sam se javiti. Ponovo su zvali iz krim-policije rada "prepoznavanja" novog lica uhapšenog pod sumnjom za napad na mene. Zapravo, radilo se o dvojici njih i nije mi trebalo nikakvo zagledanje, prepoznao sam ga dok sam prilazio staklu. Među sedmericom je bio taj moj nesuđeni ubica!!!

Mogao bih komparirati svoj osjećaj sa osjećajem mnogih žrtava rata, posebno žena koje su napastovali zločinci, kako je njima sretati se sa zlikovcima koji se šeću slobodno njihovim gradovima i selima u istočnoj Bosni. Njihovi zločinci su nekada sa njima skupa išli u školu, radili sa njima u fabrikama, bili dobre komšije pa se svijet danas čudi kako su se preko noći pretvorili u satanske sinove. A moje čudo je još veće jer moj je zlikovac klanjao pored mene desetinu puta u džamiji i čudim se kakvo mu je to srce da ga ni sedžda koju sam činio pored njega u safu nije omekšala?!

Mog zlikovca je, hvala Allahu, stigla kakva-takva, mi je bolju ne uživamo, ruka pravde. I stoga mi je pao kamen sa srca. Jer sumnjao sam da će ga sakriti, a dosta je išareta ukazivalo na to. Najveća sumnja me je obuzimala zbog toga što se SDA, odnosno njen lider Bakir Izetbegović, nisu oglašavali. Pretpostavljao sam da čeka informaciju od Aljoše Čampare jer je njegov savjetnik Salko Zildžić ideološki "brat" sa mojim nesuđenim ubicom. I njihovi mediji koji revu na mene su događaj ignorirali, vjerovatno iščekujući neku spletku koju su smislili u jednom modemskom kafiću gore na Džidžikovcu gdje se sastaju, u kojem su već dugo jedini gosti Osmica i Aljoša sa svojim gostima. Očekivao sam da će oni prvi doći do mog potencijalnog ubice i instruirati ga kako da navede neki bizaran motiv za napad, a koji je u skladu sa mojim imidžem "nečovjeka za primjer", kako su me režimski novinari prozvali.

Možda zato što je ministar unutarnjih poslova Kantona Sarajevo Vedran Mulabdić, kojeg je na tu funkciju postavila SBB, ili što se radi o meni a osumnjičeni je vehabija, SDA-ovom timu spletkaroša bio je vrlo sužen prostor za djelovanje pa stoga nisu uspjeli omesti istragu. A, moguće je da sam vrlo dobro koordinirao osobnu istragu, sam medijima objavivši fotografiju napadača, a potom dajući instrukcije policiji preko medija koje korake trebaju poduzimati, kako što je izuzimanje kasete iz kamera od videonadzora u džamiji gdje je osumnjičeni klanjao namaz pored mene.

Pored svega, mediji koji nisu pod kontrolom režima vrlo savjesno su problematizirali slučaj, a opozicija, bar tri vodeće stranke SBB, SDP i Naša stranka su osudile napad. Veoma je bitno da je Islamska zajednica smogla snage da osudi ovaj napad i tako, možda prvi put, SDA-u ostavi njenu "kopilad". Jer davno sam ustvrdio da bi vehabije bile "ribe na suhom" da ih režim ne štiti. Ovo saopćenje Islamske zajednice, a ne bi bilo sačinjeno bez blagoslova reisa Kavazovića, ima za cilj zaštititi sam džemat koji je ugrožen od ovakvih kabadahija. To bi i bilo najbitnija po(r)uka ovog mog tragičnog iskustva da se ne unosi fesad/nered u džemat.

Kad mazlumi postaju zulumćari

Dakle, ostaje mi da se sam(o) obračunam sa onima koji su prešutjeli pokušaj mog ubistva. Da li da pomislim da im je žao što napadač nije obavio posao kako valja? Možda, ali je to više nevažno. Mnogo, mnogo važnije je da bi ovo, ako Bog da, mogao biti stvarni početak kraja režima koji je ogrezao u nasilju/zulumu.

Naime, kada sam 1983. godine susreo hadži hafiza Halid ef Hadžimulića, zamolivši ga da učini dovu tad uhapšenim muslimanima, on me je počeo tješiti. "Allah trpi kufur na zemlji, ali ne trpi zulum. Ne znam zbog čega je baš njih Allah odabrao da sa njima kuša komunistički zulum. Ako osabure, blago njima, a i nama svima s njima jer će Allah srušiti ovaj ateistički režim".

Bez prisjećanja na ove Hafizove riječi ne bih mogao razumjeti kako mazlumi postaju zulumćari, to jeste kako se oni nad kojima je učinjeno nasilje mogu pretvoriti u nasilnike. Da bude paradoks veći, oni svoj zulum iskazuju nadamnom koji sam, sigurno(!), dao najveći doprinos za njihovu odbranu i zaštitu od komunističke torture u kazamatima!

Vjerovatno je to moj usud, više nego pamet, da sam u kontinuitetu sa potlačenima, a protiv tlačitelja.

Da je bilo po mojoj pameti, sigurno bih likovao: živjeli konformisti i ćutolozi; pa bih pisao panegirike: živjeli Bakir i Sebija; pa tako: živio i ja! No, oduvijek je pamet bila (mom) srcu nepoznata i moj usud je borba protiv zulumćara i žudnja za slobodom!