Osnovni problem s kojim se suočava bh. javnost, ona koja ozbiljno i odgovorno misli o sudbini Bosne i Hercegovine i njenoj budućnosti, sastoji se u činjenici da za skoro dvadeset tri godine od potpisivanja Dejtonskog sporazuma ne samo da nije ni za milimetar odmakao proces reintegracije bh. društva i normalizacije života u Bosni i Hercegovini nego su unutrašnje podjele uznapredovale i obnovile onaj kontekst političkog mišljenja koji je doveo do agresije na Bosnu i Hercegovinu i do svih stradanja, uključujući i genocid počinjen nad Bošnjacima.

Politički savezi

Danas ne postoji nijedna integrativna ideja, ne može se govoriti o funkciji bosanske države kao općeg okvira funkcije svih ostalih državnih institucija unutar Bosne i Hercegovine u političkom životu i programima vladajućih političkih stranaka. Ne vidi se ideja, a pogotovo ne pokušaj da se definira put reintegracije Bosne i Hercegovine, o bosanskom patriotizmu nema ni govora i o jedinstvenoj bosanskoj politici prema susjedima i uopće o svijetu ne može se govoriti jer se iz Bosne prema svijetu projiciraju tri različite politike, od kojih se jedna oslanja na Rusiju, druga na zapadne evropske i to prvenstveno katoličke zemlje, a treća na Tursku.

Isto tako, iz Bosne se jasno i diferencirano projiciraju odnosi prema dvije susjedne zemlje, Srbiji i Hrvatskoj, koje su kako je to dokazano u procesima vodećim ljudima „Herceg-Bosne” tako i onima koji su bili nosioci agresije i genocida nad Bošnjacima sa srpske strane, odakle se zapravo u apsolutnoj diskrepanciji sa interesima BiH i pogotovo sa interesima najbrojnijeg naroda, projiciraju dvije vrste specijalnih odnosa i političkih saveza sa susjednim zemljama s jedne strane Republike Srpske i Republike Srbije, a s druge vodećeg hrvatskog političkog miljea s Republikom Hrvatskom.

Sve se to formalno utemeljuje na Dejtonskom sporazumu koji je za pretpostavku definicije unutrašnjih odnosa Bosne i Hercegovine uzeo jednu floskulu koja se naziva konstitutivni narod. Niko živ nije u stanju odgovoriti na pitanje šta znači to da je jedan narod konstitutivan i kad su neki narodi osnovali Bosnu kao državu, s kakvim idejama, programima i garancijama za život svih njenih građana.

S druge strane, ako postoji neko ko je konstitutivan u smislu da njegova politička volja određuje sudbinu zemlje i države, tada se iz prava da odlučuju o svojoj državi i zemlji u kojoj žive isključuju svi oni koji ne spadaju u te narode koji svoje utemeljenje kao konstitutivni nameću ostalim i cijeloj zemlji i to jedino na temelju onoga što je Karl Šmit (Carl Schmidt) svojevremeno definirao kao “izvor ustavotvorne moći”, a to je da onaj koji je u stanju da proizvede vanredno stanje ima pravo da definira odnose u državi, odnosno da određuje ustavno stanje.

U našem slučaju se time počiniocima zločina daje ustavnopravna moć, a koliko je to bilo ustvari i lažno i nasilno najbolje govori činjenica da je međunarodni sud kao najviša pravna institucija pravomoćnom presudom definirala odnos i Srba i Hrvata kao udruženi zločinački poduhvat od kojih je onaj srpski izveden i putem genocida, a ne samo masovnog progona i ubijanja stanovništva.

Kontrola mišljenja

Iz svega proizlazi da ono što čini osnovnu teškoću i prepreku da Bosna i Hercegovina profunkcionira kao država leži upravo u tome da političke oligarhije koje su uspostavile kontrolu nad političkim mišljenjem većine u tri naroda koji žive u BiH pored drugih naroda i narodnosti vrše određeni teror ne samo nad ostalim, tj. onim koji ne pripadaju tzv. vodećim ili konstitutivnim narodima, nego i velikim dijelovima tih naroda, odnosno onih koji drugačije misle, ali i nad državom u cjelini jer joj ne daju da funkcionira kao normalna demokratska i na demokratskom ustavu utemeljena država.

Sve to onemogućava konsolidaciju prilika u Bosni i Hercegovini, produbljuje razlike, a intervencije u bosanske odnose i uopće u stanje stvari u Bosni koje kontinuirano dolaze iz Beograda i Zagreba ne samo da ne doprinose poboljšanju odnosa u njoj nego produbljuju i način kako se one vrše. Ustvari, ohrabruju se one snage koje rade na destrukciji Bosne i Hercegovine kao države, potkopavajući i onemogućavajući svaku ideju i svaki pokušaj da se u Bosni i Hercegovini afirmiraju, razviju i ostvaruju politike koje integriraju bh. društvo i ujedinjuju građane Bosne i Hercegovine.

Historijski gledano, slične podjele i parcijalizam i preovladavanje lokalnih interesa nad zajedničkim interesima odnosno opozicija ka logičnoj društvenoj integraciji koju zahtijevaju uvjeti modernog života, tj. nevjerovatno brzo ostvarenje informativnog jedinstva svjetske zajednice, zatim višekratno skraćene distance u komunikaciji pojedinih krajeva, regija, čak i kontinenata, jer je put preko okeana koji je nekada zahtijevao šest dana plovidbe s najbržim brodovima sada skraćen na šest sati avionskog leta, a čitavu zemaljsku kuglu je moguće obići za 20 sati.

Ovi integracioni procesi zahtijevaju da se ostaci feudalne pocijepanosti koja je osobito karakteristična za evropski prostor a na jedan drugi način i za određene zone na Bliskom Istoku i u Africi, likvidiraju kako bi se oslobodile stvaralačke snage i potencijali cjelokupne teritorije s obzirom na uvjetovanost i komplementarnost interesa svake posebne društvene zajednice naroda ili države jeste jedan zadatak sa kojim se mi moramo suočiti.

Bosna i Hercegovina u tom pogledu ne samo da je zaustavljena u logičnom putu ka integraciji u evropsku zajednicu naroda, što bi bitno ograničilo negativno djelovanje svakog lokalizma i separatizma, nego je doživjela retrogradni proces budući da je Dejtonski sporazum priznao određenim lokalnim zajednicama visok stupanj neovisnosti u odnosu na cjelinu i omogućio da interesi takvih zajednica budu ključ za bilo kakav proces integracija odnosno da takve zajednice čak dobiju pravo veta na svaki projekt i svaku ideju koja bi na bilo koji način ograničavala njihovo pravo da vrše apsolutnu vlast na teritoriji koju su osim toga na nezakonit način i uz najveću količinu kriminalne sile i zločina sebi osigurali.