Za poziciju državnog sekretara u potencijalnoj novoj administraciji Donalda Trampa (Trumpa) nalazi se Marko Rubio (Marco) senator Floride.
Do te informacije je došao CBS, pozivajući se na dva neimenovana izvora bliska procesu, a BBC je pisao da je među kandidatima i Ričard Grenel (Grenell) koji je tokom prvog mandata Trampa, kratko obnašao funkciju vršioca dužnosti direktora nacionalne obavještajne službe.
Rubio je 2016. godine bio jedan od Trampovih rivala za republikansku predsjedničku nominaciju, a njih dvojica su se često javno sukobljavali.
Sukobi s Trampom
Naime, Tramp je Rubia nazivao "mali Marko", dok je senator iz Floride ismijavao tadašnjeg predsjednika zbog njegovih "malih ruku". Ipak, u međuvremenu, Rubio je postao snažan Trampov pristalica i pojavljivao se s njim u okviru kampanje proteklih sedmica, a čak je bio predložen kao potencijalni kandidat za potpredsjednika.
Međutim, tu poziciju je ipak dobio Džej Di Vans (JD Vance).
Grenel je poznat kao lojalan Trampov pristalica, a radio je u nižim ulogama pod administracijom Džordža Buša (Georgea W. Busha) i savjetovao Mita Romneja (Mitta Romneyja) o vanjskoj politici tokom njegove predsjedničke kampanje 2012. godine. Također je služio kao Trampov ambasador u Njemačkoj, a kasnije je kratko vodio obavještajne agencije SAD-a.
Grenel je posebno poznat po svom angažmanu na Balkanu, gdje je imao ključnu ulogu u inicijativama vezanim za Srbiju i Kosovo. Tokom 2020. godine, kao specijalni izaslanik Trampove administracije za pregovore između Beograda i Prištine, bio je posrednik u postizanju ekonomskih sporazuma koji su imali za cilj olakšati trgovinsku saradnju i infrastrukturno povezivanje dviju strana. Grenel je tada naglašavao da je njegov pristup pragmatičan i fokusiran na ekonomski razvoj, umjesto na politička i historijska pitanja.
Aktivnost na Balkanu
Osim toga, njegova aktivnost na Balkanu uključivala je i pitanja koja se tiču Bosne i Hercegovine, gdje je također podržavao inicijative za jačanje regionalne stabilnosti i ekonomskih veza. Njegov angažman u ovom dijelu svijeta izazivao je mješovite reakcije.
Često je naglašavao potrebu za bržim ekonomskim rješenjima, dok su kritičari smatrali da je taj pristup ignorisao složene političke odnose u regionu.