Njemački socijaldemokrati (SPD), Zeleni i liberali (FDP) danas poslijepodne predstavljaju koalicijski sporazum očekivane nove vlade. Süddeutsche Zeitung, dnevni list koji izlazi u Minhenu, istaknuo je da buduća "semafor koalicija", prema stranačkim bojama, crveno, žuto, zeleno, želi omogućiti distribuciju kanabisa odraslima u licenciranim prodavnicama.

Pregovori su bili kratki

Pregovori su bili relativno kratki, 73 dana ako vlada bude izglasana u Bundestagu, njemačkom parlamentu, na Svetog Nikolu. Prije osam godina trajali su 86 dana, tada je Angela Merkel htjela Zelene za koalicijskog partnera. Četiri godine poslije prvi su pregovori propali pa je zatim oformljena druga velika koalicija, ali je proces trajao 171 dan.

SPD i FDP moraju ovjeriti koalicijski dogovor na stranačkim kongresima, a Zeleni za mišljenje moraju pitati sveukupno članstvo. Budući da Zeleni i FDP dugo nisu bili u vladi, očekuje se da neće biti većih problema i da će Njemačka dobiti trostranačku koalicijsku vladu s Olafom Šolcom (Scholz), sadašnjim ministrom financija, na kancelarskom položaju. Angela Merkel će tada moći u penziju. Ali neće, ako se sve odvije prema planu, nadmašiti dane koje je Helmut Kol (Kohl) proveo u kancelariji, nedostajat će joj mjesec dana.

Prema šturim informacijama koje su iscurile iza čvrsto zatvorenih vrata, Kristijan Lindner (Christian), lider FDP-a, preuzet će mjesto vicekancelara i ministra financija. To je bio neskriveni zahtjev poslovne zajednice koja je željela najkonzervativnijeg člana stranačkog vodstva na čelu državne blagajne. Robert Habek (Habeck), supredsjedavajući Zelenih, drugi je vicekancelar koji će dobiti kontrolu nad "superministarstvom" zaduženim za ekonomiju, energiju i zaštitu okoliša. Ono što su Zeleni htjeli.

Analena Berbok prva njemačka ministrica vanjskih poslova

Analena Berbok (Annalena Baerbock), koju i dalje mnogi optužuju da je nespretnostima i aferama u kampanji bacila Zelene na treće mjesto, iako je kao kandidatkinja za kancelarski položaj ostvarila najbolji rezultat u historiji stranke, trebala bi postati prva njemačka ministrica vanjskih poslova, što je pokazatelj strateškog obrata u političkoj hijerarhiji. Mjesto čelne osobe u vanjskim poslovima bilo je, nakon šefa vlade ili predsjednika, najcjenjenije. Sada je to čelni položaj u financijama. Francuski ministar Bruno Le Maire politički je utjecajniji od Jean-Yves Le Driana, šefa diplomacije.

Unutrašnje poslove trebala bi preuzeti iskusna SPD-ova političarka Christine Lambrecht.

Kršćanska unija, Kršćanski demokrati (CDU) i bavarski Kršćanski socijalisti (CSU), nakon 16 godina vratili su se u opoziciju i pred njima je razdoblje redefiniranja. Radikalno lijeva Die Linke podbacila je na izborima pa je ostala u opoziciji. A radikalno desnu Alternativu za Njemačku (AfD) nitko nije niti planirao kao partnera u vladi.

U prvi se mah činilo da su Zeleni dali previše ustupaka, ali posljednje informacije govore da nije tako, primjerice dogovoreno je da se od uglja odustane 2030. godine, a ne 2038. kako je prije bilo planirano. Plin bi trebao postati prošlost za njemačku industriju energije najkasnije do 2040. godine. A do 2030. godine bi 65 posto energije trebalo dolaziti iz obnovljivih izvora.

Povećanje javne potrošnje

Lindner je dobio jamstvo da se neće ići u nove poreze i da će vlada što prije vratiti sada suspendirani Schuldenbremse, zabranu pretjeranog zaduživanja koja je ušla u Ustav 2009. godine, u jeku globalne financijske krize. Bundesbank, njemačka centralna banka, u prije dva dana objavljenom mjesečnom izvještaju traži povratak Schuldenbremse već iduće godine. To će ovisiti prije svega o ekonomskom oporavku i inflatornom pritisku koji je se penje prema četiri posto.

Koalicijska vlada uhvatit će se u koštac s problemima stanovanja potičući gradnju 400.000 stanova godišnje, od čega 100.000 javno finansiranih.

Posebno će mjesto imati povećanje javne potrošnje na istraživanje i razvoj koje bi trebalo dosegnuti 3,5 posto BDP-a. Stranke su svjesne da bez tih ulaganja Njemačkoj prijeti tehnološki zaostatak za SAD-om i Kinom, što bi podrazumijevalo i ekonomski pad.

SPD je tijekom kampanje tražio povećanje minimalne plate na 12 eura po satu, FDP time nije bio pretjerano sretan, ali je u konačnici pristao.