Sastanak ministara finansija eurozone o finansiranju tokom korona krize okončan je svađom. Je li riječ o uobičajenoj drami tokom pregovora? Ne. Mnogo više od toga je u igri, smatra analitičar "Deutsche Wellea" Bernd Rigert.
Veoma je zabrinjavajuće to što su ministri finansija 19 zemalja, u kojima je euro službena valuta, nakon 16 sati pregovora, koji nisu urodili plodom, iste morali odgoditi. Kako će se savladati ekonomske posljedice korona krize i kako bi se sve to moglo zajednički finansirati? Na ta pitanja još nema odgovora.
Devet država bilo je za zaduživanje na evropskom nivou, a četiri, među njima i Njemačka, protiv. Pri tome se ne radi o insistiranju na određenim načelima, već o golom ekonomskom preživljavanju. Drugačija je situacija nego prije pet godina, za vrijeme dužničke krize u Grčkoj, koja se, u usporedbi s tekućom, čini skromnom. I ne radi se o tome hoće li škrte, a bogate zemlje na sjeveru, pomoći i jamčiti za kredite siromašnim zemljama EU.
Ne, niko sad ne može predvidjeti hoće li nakon ove korona katastrofe uopće biti bogatih zemalja, koje će biti u stanju pomoći drugima. Najveća recesija od devedesetih godina prošlog stoljeća neće pogoditi samo Francusku, Italiju, Španiju i Grčku, već će punom snagom pogoditi i Njemačku, Veliku Britaniju, SAD, kao i čitavu svjetsku privredu.
Zbog toga je potpuno razumljivo što njemački ministar finansija, koji je već dao saglasnost za kreditne garancije za njemačku privredu u visini od 1.200 milijardi eura, oklijeva dati ista obećanja za preostale zemlje eurozone. Jer, uvođenje eurofondova, korona fondova ili zajedničko zaduživanje bila bi de facto ista stvar, ali na nivou eurozone.
Isto tako je razumljivo što italijanski premijer insistira na zajedničkom zaduživanju, jer dobro zna da na međunarodnom finansijskom tržištu ne bi mogao sam tek tako finansirati 400 milijardi eura, koje je obećao svojim sunarodnjacima. I upravo zbog toga se na sastanku ministara finansija radi o velikoj stvari: o finansijskom opstanku i budućnosti Evropske unije. Nije ni čudo što je njemačka kancelarka rekla da se radi o najtežem testu za EU od utemeljenja Unije.
Ministri finansija trebali bi u četvrtak nastaviti svoje konsultacije. Šefovi država i vlada, koji su se već jednom rastali u svađi, trebali bi se sljedeće sedmice ponovno pozabaviti ovim, možda najvećim testom za EU. Jer, svaki dan čekanja, što god se privreda bude duže držala u komi, košta desetke milijardi eura. Države članice EU do sada se nisu mogle usaglasiti ni o putu izlaska iz krize. Predsjednica Evropske komisije Ursula fon der Lejen (Ursula von der Leyen) trebala je ove srijede predstaviti put ka normalizaciji života u Uniji, ali su je ljutiti šefovi država i vlada EU telefonski "zakočili” u toj namjeri.
Sve države EU svjesne su egzistencijalnih prijetnji ove krize i svaka djeluje za sebe, pokušavajući zaštititi svoje građane. Nema tu mnogo koordiniranih akcija. Proći će mjeseci i mjeseci dok ekonomski i društveni život u Evropi ponovo počne funkcionirati. Imamo li toliko vremena? Hoće li Evropska unija to moći izdržati?
