- Osuda, te određivanje visine kazne Ratku Mladiću je samo po sebi značajan uspjeh, ali i veliko postignuće za Haški tribunal – smatra Džefri Naj nekadašnji tužilac Tribunala u Hagu.
U izjavi dostavljenoj "Avazu", ovaj tužilac, koji se posebno istakao tokom procesa protiv predsjednika tadašnje Jugoslavije Slobodana Miloševića, iznio je svoje viđenje ne samo presude Mladiću već i ukupnog rada Tribunala, tokom 24 godine postojanja ovog suda.
Spokoj žrtvama
- Ova odluka mogla bi, a nadam se da hoće, napokon donijeti kakav-takav spokoj žrtvama i mir njihovim porodicama koje su se dvije decenije neumorno borile za pravdu.
Ipak, uspjeh se mora sagledati i iz perspektive historičara, političara i cjelokupnog stanovništva.
Tribunal bi se mogao posmatrati kao početak puta do efikasnog međunarodnog krivičnog pravosuđa. Ili kao vrlo loša cesta, prepuna krivina i rupa, na tom putu. I to kako zbog urađenih tako i stvari koje nisu urađene, a koje su naštetile reputaciji ICTY. Sada je na političarima da odluče na koji način bi se put za dalje mogao graditi.
Uvjeren sam da nas je Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju razočarao na tri načina.
1. Žrtve Srebrenice su presudu čekale preduge 22 godine.
Podsjetimo se, 22 godine nakon kraja Drugog svjetskog rata Njemačka i Japan, ne samo da su se digle iz ruševina nego su bile na sigurnom putu da postanu svjetski lideri.
Suđenje ratnim zločincima trajalo je tek nekoliko godina (a naravno postojali su i razlozi iz Hladnog rata koji nisu dopuštali da se suđenje oduži) tokom čega su odgovorili na pitanja kako je počeo rat i kako se odvijao.
Za bolji rad ICTY-a bilo je potrebno momentalno osigurati sve dokumente iz Srbije, Hrvatske, Crne Gore, Kosova i Bosne i Hercegovine. Sud je također trebao imati mogućnost da im se preko noći dostave svi potrebni dodatni dokumenti.
Upravo takav pristup dokumentima je omogućio da suđenje za 22 osobe u Nirnbergu bude učinkovito i brzo.
Stoga, sudski procesi su trebali biti skraćeni i modernizirani.
Buduće generacije
Ne smijemo zanemariti ni činjenicu - buduće generacije sigurno neće - da su se dokazi i rješenja koja je sud tražio 22 godine, jako malo razlikovali od onih koje je priložio magazin "New York Times" u oktobru 1995. godine, samo tri mjeseca nakon masakra.
Postavlja se pitanje, zašto im je trebalo tako dugo?
2. Tribunal nikada nije ponudio odgovor na pitanje koju je ulogu u zločinima igrala beogradska vlada. Posebno građani BiH moraju imati precizan odgovor na to pitanje. A niti jedan proces u Hagu na to pitanje nije odgovorio.
Iz presude (ono što smo vidjeli u njenom sižeu) mogli smo ustanoviti da je Mladić na Beograd gledao kao supermarket za oružje, a ne kao upravni organ koji ga je plaćao i penzionisao. Pravilnom analizom događaja možemo zaključiti da je to mogao biti ključni faktor za sve užase koji su se dogodili u Hrvatakoj, BiH i na Kosovu.
3. Sporedna predstava ili ne? Koja je prava uloga Zapada u Srebrenici? Da li je pad Srebrenice bio dugo spreman? Da li su Bošnjaci posmatrani kao potrebne i pogodne žrtve u planu koji je dobro skrivan od očiju svijeta? Žrtve imaju pravo da potpuno precizno znaju šta se zaista dogodilo. Možda je bilo i gore od ovoga što sam naveo.
Haški tribunal nije uspio ponuditi odgovor, a buduće generacije će se pitati zašto. Sumnjam da će Tribunal imati adekvatno objašnjenje.
Za danas je dovoljno da pozdravimo odlučnost preživjelih i članova Haškog tribunala koji su učinili sve što je bilo u njihovoj moći.
Ipak, ne smijemo zaboraviti da je Međunarodni krivični sud svoju dužnost mogao ispuniti mnogo bolje.
