Na današnji dan, 6. avgusta 1945. godine Setsuko Nakamura je sjedila sa drugaricama u privatnoj školi i slušala predavanje o dužnosti prema caru. Setsuko i neke od njenih školskih drugarice su bile obučavane kao asistenti za dekodiranje japanske vojske, u pripremi za završnu invaziju savezničkih snaga.

Ali saveznici nisu izvršili invaziju na Hiroshimu. U 8.15 sati , Setsuko je vidjele plavo-bijeli bljesak kroz prozor i osjetila da njeno tijelo leti kroz zrak. Kada je došla svijesti, učionica je pala oko nje. Bilo je mračno kao usred noći i tiho, osim slabog šapata njenih drugova iz razreda: "Bože, pomozi mi. Majko, pomozi mi! "

Ona je osjetila ruku na leđima i tihim glasom - vojnik, možda - ubjeđivao je da se skloni na sigurno. Počela je da puzi i kada je izašla iz zgrade okrenula se i vidjela u neprirodnoj tami jutra da je njena škola je u plamenu, sa njenim prijateljima u njemu. Imala je 13 godina.

Sada ima 85, a Setsuko Turlov je jedna od preostalih Hibakuša, preživjelih atomskih eksplozija u Hiroshimi i Nagasakiju. Veći dio života je provela u Torontu, ali tog jutra u Hiroshimi se sjeća kao da je bilo jučer. 

Više od 70 godina kasnije, njen glas i dalje trese od emocija dok se sjeća onog dana kada je bomba eksplodirala 2.000 metara iznad grada, kao "komad sunca". Kada je izašla iz škole vidjela je ljude koji su jedva ličili na ljudska bića kako tumaraju okolo. Vidjela je ljude bez očne jabučice i kojima su crijeva visila iz stomaka. Ipak niko nije vikao - tišina je bila sablasna.

Tokom cijelog dana ona i dvije koleginice su pokušavale da pomognu hiljadama povrijeđenih koji su ležali u vojnom poligonu. Žrtve su tražile vode, ali djevojke nisu imale u čemu da je nose pa su svoje bluze natapale u obližnjem potoku i tako umirućima gasile žeđ.

Te noći, sjedile su na brdu i posmatrale kako grad gori. Hiroshima je izabrana kao meta jer je to bio vojni i industrijski centar, ali i zbog toga što bi okolni obronci povećali efekat bombe. Do kraja 1945. godine, čak 140.000 ljudi će umrijeti od posljedica ove bombe a još 75.000 od bombe bačene na Nagasaki tri dana kasnije.

Njeni roditelji su preživjeli eksploziju i došli po nju. Ali njena sestra i četvorogodišnji nećak, koji je bio na putu da posjeti lekara u centru grada, dobili su teške opekotine. Tokom dana se porodica se brinula o njima, a sestra se izvinjavala zbog toga što je njen sin plakao za vodu. Kada su umrli, vojnici su bacili tijela u jamu i zapalili ih, uz okretanje tijela bambusovim štabovima, dok su Setsuko i njeni roditelji gledali.

Nemoguće je zamisliti kako ovaj događaj utiče na osobu.

- Ništa nisam osjetila to je bila potpuna obamrlost. I to je bio najgori osjećaj od svih. Zbog toga je sebe godinama osuđivala, kakav sam čovjek kada ni suzu nisam pustila?- kazala je Setsuko.

Trebalo je da prođu godine i da oprosti sebi i shvati da je ukočenost bila mehanizam njenog mozga za suočavanje sa nezamislivim traumama. Kao način za pomirenje - mada je nepotrebno da se iskupi za akt rata koji nije počinila - ona je ​​sama posvećena aktivizmu za nuklearno razoružanje.