Živimo u vrlo nesigurnom društvu, kaže za „Dnevni avaz“ prof. Marko Romić, specijalist traumatske psihologije, komentirajući masovno ubistvo na Cetinju i sve veći strah javnosti u gotovo cijelom regionu od mogućih sličnih događaja.

Niz ubistava

Da živimo u vrlo nesigurnom okruženju, od ekonomskog do socijalnog, upravo je na to, kaže, upozorio slučaj iz Crne Gore, ali i brojni drugi, slični slučajevi koji su se dogodili kod nas i cijeli niz ubistava koja nas, govori, podsjećaju na to da dosta toga, jednostavno, nije onako kako bi trebalo biti.

- Puno toga što bi trebalo mijenjati, od toga da se pokuša naći način kako bi se smanjila količina oružja koju građani posjeduju, jer, mi smo očito narod koji voli imati oružje, a nažalost, mnogi ga imaju i nelegalno i to je jedan veliki problem. Također, u našem društvu je jako puno ovisnika o alkoholu, a u ovom crnogorskom slučaju smo vidjeli da je toj užasnoj tragediji jako kumovao alkohol – govori nam Romić.

Nadalje, kaže, u našoj zemlji ogroman broj ljudi pati od raznih mentalnih poremećaja.

- U prvom redu mislim na PTSP koji imaju ne samo oni koji su sudjelovali u ratu, i pri tome je manje ili više svejedno jesu li to bili vojnici ili civili, već i drugi kod kojih je PTSP uzrokovan uslovima života nakon rata. Imamo jako veliki broj teško depresivnih osoba i u kombinaciji sa alkoholom i drugim ovisnostima lako dođe do ovakvih situacija kakva je bila u Crnoj Gori – navodi Romić.

Poboljšanje sistema

Ukazuje na to kako je neophodno intenzivno raditi na poboljšanju sistema pružanja stručne pomoći kada je u pitanju mentalno zdravlje. Premda, kaže, taj dio našeg sistema i nije toliko loš, očito je, podvlači, da su problemi toliko veliki da ih ne možemo preduprijediti ili apsorbirati. Podsjeća da je nerijetko upozoravao na to kako su takvi događaji nešto što nas čeka.

Previše problema

- S obzirom na sve okolnosti u kojima smo bili i u kojima jesmo, daj Bože da se ne dogodi nešto slično tome, ali bojim se da, nažalost, imamo sve preduslove za to. Poražavajuće je da nemamo, uopće, preventivni aspekt. Ne stižemo se baviti prevencijom. Umjesto toga, bavimo se posljedicom. Imamo previše problema i sistem koji ne može odgovoriti na sve te zahtjeve, a, nažalost, imamo manjak ili volje ili sposobnosti onih koji bi se trebali pobrinuti za sve te stvari – zaključuje prof. Romić.