KOS-OVSKE RATNE PODVALE
Vasiljević ga je tu pohvalio zbog njegovih stavova o nacionalnim strankama
Zapisnik o saslušanju Seada Rekića opisana je njegova otkomanda u Savezni SUP, gdje je nastavio Beogradu odavati informacije o pripremama naroda BiH za odbranu od agresije. Avaz
U 17. dijelu feljtona "Fićo i Šćepo - KOS-ovske ratne podvale" donosimo šokantne detalje iz svjedočenja Seada Rekića, špijuna KOS-a.
U međuvremenu izbija rat u Sloveniji, zatim i u Hrvatskoj, a Rekić je i dalje u Komandno-štabnoj školi KOS-a i jedina mu je želja očuvanje Jugoslavije.
Fikret Muslimović i Bakir Izetbegović: Fićo i Šćepo. Avaz
- Kod mene je prisutna zbunjenost. Pitam se šta to hoće Slovenci. Oni su ti koji su napustili Kongres moje partije, partije koju sam obožavao, volio...
Rat u Hrvatskoj, situacija postaje malo jasnija, ali opet strašna je indoktrinacija, vlada neobjektivno i jednostrano informisanje, mi u Komandno-štabnoj školi u Beogradu... Informišu nas razni generali, poput Adžića, opravdavaju rat u Hrvatskoj, pričaju da su to ustaše - objašnjavao je Rekić.
Sead Rekić: Naša grupa bila je prethodnica za mješovite punktove MUP-a i Vojne policije. Avaz
Pred kraj prve godine Komandno-štabne škole, u avgustu 1991. godine, Rekića je u centralu KOS-a pozvao pukovnik Baković i pitao da ide u prekomandu. Rekao je da hoće, ali da to bude Vojna policija u Sarajevu. Baković mu odgovara: "Bit će nešto i bolje.“
Pukovnik Baković ga je odveo kod generala Aleksandra Vasiljevića, načelnika KOS-a u Generalštabu JNA. Vasiljević ga je tu pohvalio zbog njegovih stavova o nacionalnim strankama te je Rekić zaključio da je šef Uprave bezbjednosti JNA o njegovoj saradnji s KOS-om dobro obaviješten od Fikreta Muslimovića.
- Tada mi je Vasiljević rekao da bih trebao preći u Savezni SUP te da je on odlučio da idem na mjesto zamjenika komandanta brigade milicije. Meni je to imponovalo, a odgovaralo mi je da idem u Savezni SUP kako ne bih išao na ratište u Hrvatsku. Rekao mi je da je to mjesto u rangu potpukovnika JNA te da ću i dalje kadrovski biti vezan za Upravu bezbjednosti. Napomenuo je da je general Petar Gračanin, savezni sekretar za unutrašnje poslove, tražio sposobnog oficira, a to je mjesto inače pripadalo kadrovima iz BiH. Ponuđeno mi je da dovedem i suprugu i djecu. Vasiljević je rekao i da će Gračanin riješiti pitanje moga stana i zaposlenje žene.
Govorio je da je vojska ta koja treba da spasi Jugoslaviju koju ustaše u Hrvatskoj hoće da razbiju. U toku razgovora ušao je pukovnik Glišović Vlastimir, oficir bezbjednosti. Ja sam pitao kakva će biti dalja moja saradnja u vezi mojih daljih zapažanja i rečeno mi je da i tamo u Saveznom SUP-u ima ljudi s kojima mogu u vezi toga kontaktirati. Rečeno je da ja i dalje ostajem oficir i da pitanje mog daljeg napredovanja nije problem. Poslije toga s pukovnikom Bakovićem završavam ta pitanja oko statusa, plata i on je rekao da će me pozvati kad bude trebalo - ispričao je Rekić.
Nakon toga otišao je na odmor u Bihać pa u Sarajevo, a kada je dobio poziv da se javi u Beograd, potražio je pukovnika Bakovića koji mu je dao naredbu o prekomandi. Naredbu s dokumentima odnio je Marku Baletiću, načelniku Uprave za kadrove Saveznog SUP-a. Tu je upoznao komandanta brigade milicije Saveznog SUP-a Mirka Jokića te ostale članove kolegija. Jedan od saradnika Marko Tadić rekao je Rekiću da će mu supruga raditi pri Ministarstvu odbrane Srbije, ali ona nije bila spremna da pređe u Beograd.
- U ovo vrijeme ponudio sam i dva izvještaja pukovniku Gliševiću. Prvi je u vezi doktora Imamović Mustafe, čija je supruga rodica moje supruge, te njegovih stavova i istupanja o ratu u Hrvatskoj, o pitanju muslimana i o njegovom zaključku da već počinje okupacija Bosne i Hercegovine prebacivanjem JNA iz Slovenije i Hrvatske u Bosnu. Drugi slučaj bio je Deljanin Isak, savjetnik Fikreta Abdića u Predsjedništvu BiH, inače rođak moje žene, koji je sreo moju suprugu i savjetovao joj da napustim JNA. Pukovnik Glišović mi je u oba slučaja rekao da se ne bavim sitnim ribama - prepričao je Rekić.
U oktobru 1991. godine, dok je bio u Saveznom SUP-u, poziva svog 2prijatelja“ Rasima Muharemovića te od njega izvlači informacije o pristizanju oružja u BiH. Rekić odmah poziva generala Vasiljevića, koji ga upućuje kod generala Mileta Babića. Kod Babića zatiče Vasiljevića, Tumanova, Glišovića te još jednog pukovnika čijeg imena se ne sjeća.
- Vasiljević predlaže da Rasima nazovem ponovo i da ga pitam ima li teškog oružja i odakle se nabavlja. General Babić je rekao da odem u KOG i da odozgo nazovem, a da će dole biti sve pripremljeno za snimanje razgovora. Operativac me odveo do telefona, gdje je stajala jedna traka od mikrokasetofona s uređajem za snimanje, te mi je rekao da, kada uspostavim razgovor, pritisnem jedno dugme za pokretanje trake. Nazvao sam Rasima i rekao da ga zovem iz pošte i o oružju smo govorili u prenesenom značenju kao o „hrani“.
Pitao sam ga za "tešku hranu“, na što mi je Rasim odgovorio potvrdno. Nisam ga mogao pitati odakle se nabavlja oružje, jer je to bilo suviše providno, pa sam završio razgovor i traku sa snimljenim razgovorom odnio nazad, gdje su sjedili generali kojima sam prenio razgovor. Potom je pukovnik Tumanov pitao da Rasima dovedem u Beograd, a kojeg sam ja i ranije pozivao bez ikakvog cilja. Tumanov je onda rekao da ga obezbijedim za Tuzlu te sam računao da ga žele vrbovati za saradnju, na šta sam ja odgovorio da sumnjam da će Rasim htjeti znajući ga, a Tumanov je odgovorio da se ja za to ne sekiram. Snimljenu traku sam po dolasku u Sarajevo skrivao u stanu u smotanom tepihu te sam jednog dana iscijepao vrpcu, zapalio je i bacio u WC šolju, a plastiku od kasete istucao i bacio u kantu za smeće. To je sve bilo sredinom novembra 1991. godine - ispričao je Rekić.
U zapisniku o saslušanju Seada Rekića opisana je njegova otkomanda u Savezni SUP, gdje je nastavio Beogradu odavati informacije o pripremama naroda BiH za odbranu od agresije, Vasiljeviću otkriva ima li naoružavanja u BiH, a potom, na zahtjev Gračanina, prvog čovjeka Saveznog SUP-a, Rekić putuje u Sarajevo, po ranijem dogovoru Gračanina i Alije Delimustafića, kako bi se "pokrila" područja devet centara službi bezbjednosti u BiH i ustanovio broj aktivnih i rezervnih pripadnika MUP-a, usklađenost nacionalne pripadnosti u odnosu na zastupljenost stanovništva na teritoriji, regulativa u vezi s nošenjem i čuvanjem službenog oružja, saznalo sve o obukama, obezbijeđenosti magacina, broja dugih i kratkih cijevi. Avaz
Prisjećajući se oktobra 1991. godine, kada je došao u Sarajevo u sastavu beogradske "ekspertne“ radne grupe čiji zadatak je bio da špijunira devet centara službi bezbjednosti, Rekić je ispričao kako je tome prethodio boravak Gračanina i Mirka Jokića na Kosovu, nakon čega je zatražena potpuna borbena gotovost zbog "komplikovanja situacije“.
- S podizanjem borbene gotovosti dobili smo maskirne uniforme i ostala potrebna sredstva te je podignut i rezervni sastav i u funkciji vježbe. Prilikom jedne vježbe, Gračanin je mom komandantu Jokiću rekao da se ja pripremim za Bosnu, gdje idem u sastavu radne grupe formirane nakon dogovora ministra policije BiH Alije Delimustafića i generala Gračanina, a kako bi se sagledale odbrambene pripreme MUP-a BiH te izvršio nadzor po bh. centrima službi bezbjednosti i stanicama javne bezbjednosti.
Prioritet je bio da se pokriju područja CSB-a u svih devet centara, a zadaci su bili da ustanovimo aktivni i rezervni sastav pripadnika u odnosu na zastupljenost na teritoriji, zatim da utvrdimo da li svi radnici rezervnog sastava imaju službene legitimacije, da li se poštuje i da li je regulisano naređenje ministra MUP-a oko nošenja i čuvanja službenog oružja, potom bezbjednosni aspekt čuvanja oružja u stanicama i evidencija tog oružja, da li su vršene obuke u gađanju rezervnog sastava, provjera bezbjednosti magacina od provale te broj dugih i kratkih cijevi sa stvarnim brojem radnika. U to vrijeme meni je ovo sve bilo normalno iako sam bio iskusni radnik KOS-a, ali sam ovo shvatio kao zadatak i nisam sagledao da ova naša ocjena može imati dalekosežne posljedice. Naša grupa bila je prethodnica za mješovite punktove MUP-a i Vojne policije.
- U toku mog boravka u BiH vršio sam nadzor i boravio na sljedećim lokalitetima: SCB Sarajevo, SJB Pale, Kiseljak, SJB Centar, Hadžići i Tarčin, CSB Bihać, Bosanska Krupa, Velika Kladuša, Bosanski Petrovac i Drvar, područje CSB i SJB Livno i Tomislavgrad, područje CSB i SJB Mostar, Čapljina, Čitluk i Široki Brijeg, CSB Tuzla, Bijeljina, Kalesija, Zvornik te u CSB i SJB Banja Luka, mislim da je bilo i Jajce dok, koliko se sjećam, nismo obavili nadzor u Bosanskom Novom i Bosanskoj Gradišci. Takođe nisam boravio u Doboju, na području Podrinja, kao ni Istočnoj Hercegovini, a to se odnosi na gradove Nevesinje, Gacko, Trebinje, Bileća i Ljubinje. Predložio sam Trnčiću, koji je bio šef ekspertne grupe, da uspostavim kontakt sa organima bezbjednosti KOS-a, ali mi je on sugerisao da se ne trebam eksponirati, odnosno da je on za to zadužen - izjavio je Rekić, nabrajajući kako su tekli obilasci centara službi bezbjednosti u BiH.
Prisjetio se i kako ga je jedne prilike u Sarajevu telefonski, putem sekretarice Julije, pozvao Alija Delimustafić, ministar MUP-a.
- Ja sam se javio, a ona me je oslovila prezimenom Repić te sam je ispravio rekavši svoje prezime, a ona mi je saopštila da je ministar Delimustafić rekao da dođem u njegov kabinet. Odmah sam otišao, tamo me je sačekala njegova sekretarica Julija i s obzirom da je ministar imao neke stranke rekla je da ja sjednem i sačekam. Dok sam sjedio i razgovarao neformalno s Julijom, zazvonio je telefon te se javila Julija. Čuo sam da pozdravlja Fikreta Muslimovića - izjavio je Rekić.
