U novom nastavku feljtona “Fićo i Šćepo - KOS-ovske ratne podvale” donosimo nastavak detalja iz saslušanja Seada Rekića, špijuna KOS-a, iz 1993. godine.

- Preko mene, saradnika KOS-a, Fikret Muslimović, po instrukciji Pere Simovića, dolazi do Rasima Muharemovića, čovjeka koji je tada bio u Centrali SDA. Pita me Muslimović je li Rasim pitao za njega, rekao sam da nije i još mu dodajem: "Druže potpukovniče, o ovome što sam razgovarao s Muharemovićem želim da razgovaram samo sa vama i Perom Simovićem.“ On me napada i viče: "Zar ti ne vjeruješ organima bezbjednosti, zar ti misliš da ima ovdje izdajica." Gazda se naljutio!

Prijatelj Muharemović

Kaže mi da idem kod Miše Lončarevića da njemu prenesem zapažanja, što i činim. Lončarević uzbuđen piše sve i poslije toga me instruiše da u daljem kontaktu s Muharemovićem vidim ima li kakvog organizovanja u okviru SDA, ima li oficira koji su pristupili tom organizovanju, ima li oružja, gdje izvode obuku, šta dalje planiraju. Prihvatam te instrukcije, odlazim za Beograd i vraćam se opet nekog narednog vikenda da se vidim s Rasimom - opisivao je dalje Rekić.

Svjestan da ga je Muharemović smatrao prijateljem, otkriva čak i kako je dolazio kod njega kući, gdje su bili i Muharemovićev brat, supruga i dijete.

- Rasim me nagovarao da napustim JNA, da mi se otvori, da dođem među svoj narod. Pitao sam ga šta mi se nudi. On ne uspijeva da me mobiliše u tom pravcu i ja ne znam šta, i da mi je nudio, ne bi uspio, jer ja sam vjerovao u vojni vrh, u Jugoslaviju, u Fikreta Muslimovića. Saznajem tom prilikom da ima vojnog organizovanja i Rasim govori i da se obuka vrši na Igmanu. O svemu opet referišem Fikretu Muslimoviću, kojem prenosim i da je Rasim pitao i za njega. Fikret je pobjesnio, ustao i rekao: „Reci tamo njima da mi prijete, da mi prijete porodici.“ Izvještavam Mišu Lončarevića, a on mi dalje daje zadatke, da nastupam prema Rasimu radi prikupljanja informacija o pripremama SDA na prikupljanju oružja, brojnom stanju, oficirima...

KOS i samo KOS

Tako je, između ostalog, Rekić prepričavao i kako je KOS-ovcima prenosio informacije da se Muharemović raspitivao za mogućnost da SDA organizovanju pristupe Mirsad Mirojević, koji je u to vrijeme bio stariji vodnik prve klase u bataljonu Vojne policije i tjelohranitelj generala Đurđevca, kao i Enver Hadžihasanović, tadašnji komandant 49. motorizovane brigade u Lukavici.

U nastavku saslušanja 1993. godine, Sead Rekić prisjetio se i kako ga je u ljeto 1991. godine Fikret Muslimović pitao da li poznaje organizacijsku strukturu i ostale podatke Jedinice za posebne namjene MUP-a RBiH, s Draganom Vikićem na čelu, a cilj je bio da se vidi „kako bi se ta jedinica mogla suprostaviti vojsci“.

Rekić je odgovorio potvrdno, a imao je te informacije jer je ranije izvodio vježbe s pripadnicima MUP-a i lično je poznavao Dragana Vikića, koji mu je, kao i Muharemović, kako je izjavio, bio dobar prijatelj, kod kojeg je dolazio i kući. No, i tog prijatelja odlučio je odati KOS-u.

Tražiti šemu jedinice

- Fikret je zatražio da na papiru sačinim organizacionu šemu cijele jedinice, rukovodnu strukturu, sastav i nacionalnu strukturu ljudi, vrstu naoružanja, broj naoružanja, te broj i vrstu oklopnih vozila, kao i sve ono što mi je bilo poznato u vezi te jedinice, kao i procjenu borbene gotovosti i procjenu međuljudskih odnosa. To me je iznenadilo pa sam pitao Fikreta sa kojim ciljem to treba, nakon čega je Fikret odgovorio da se treba izvršiti procjena snage specijalne jedinice MUP-a i da li bi se specijalni odred suprotstavio JNA. Rekao mi je da to hitno napišem te da mu tu procjenu traže „ovi gore“, misleći na centralu KOS-a u Beogradu - preneseno je u zapisniku o saslušanju Seada Rekića.

On je do u detalje opisao kako je napisao svoja saznanja o komandnom kadru specijalne jedinice, i to za svakog pojedinačno. Tako je za Dragana Vikića naveo da je iz mješovitog braka, oženjen muslimankom, za Vikićevog zamjenika Milenka Karišika da je po nacionalnosti Srbin, a za Repiju, kojem nije znao pravo ime, te Gafića da su muslimani. Naveo je i da je poznavao Zorana Čegara te Krešu Markića. Opisao je stepen njihove psihofizičke sposobnosti te nacrtao detaljnu šemu organizacijske strukture odreda, jedino nije bio siguran da li se u sastavu nalazi i helikopterska jedinica, ali „da im je na usluzi stalno“.

Snajperisti, ronioci…

- Takođe sam naveo da se jedinice vodova sastoje od odjeljenja po specijalnosti, i to snajperista, ronilaca, hemičara te da postoji mehanizovani vod. Napisao sam da postoje obučeni ljudi za borbu pri ulasku u zgrade, za zaposjednuti avione, za dejstva na oteta vozila, da su obučeni za smučanje, alpinizam, poslove i zadatke gorske službe, blokadu i uništenje terorističkih grupa, borilačke vještine, kao i rukovanje svim vrstama pješadijskog naoružanja. Napisao sam da je Dragan Vikić tu neprikosnoven.

Praktično, iznio sam sve ono što sam znao o toj jedinici, a znao sam mnogo. Takođe sam napisao i svoja zapažanja u vezi baze specijalne jedinice u Krteljima u koju sam normalno dolazio prilikom zajedničkih kontakata, pa sam navedeni materijal, odnosno šemu koja je bila više obavještajnog karaktera, predao zastavniku Krunić Radovanu da prekucani tekst da Muslimović Fikretu u ruke.

Prislušni uređaj

Tada me je Fikret pitao da li ga mogu spojiti u kontakt s Draganom Vikićem, rekao sam da mogu pokušati. Režirali smo kontakt s Vikićem. Fikret je rekao da, ukoliko Vikić pristane da dođe u kasarnu „Viktor Bubanj“ kod kapetana Tomčić Momira, koji je bio komandant bataljona Vojne policije, tada bi došao i Fikret Muslimović.

Prvo me je usmjerio da snimim razgovor sa Draganom Vikićem u cilju da se vidi kakva je borbena gotovost jedinica, odnosno spremnost Vikića da se suprotstavi Armiji. Prije nego što ću krenuti na zadatak koji mi je dao Muslimović, on mi je rekao da ne postavljam odmah Vikiću pitanja, nego da se prvo podsjetimo na naše zajedničke dane saradnje. Prije toga Fikret je nazvao zastavnika Vujčića i rekao meni da odem kod Vujčića koji će mi dati mikrokasetofon i objasniti njegov način rada.

Otišao sam kod zastavnika Vujčića, koji je iz svoje sobe donio mikrokasetofon te mi je rekao da traka radi 30 minuta i da kasetofon stavim u unutrašnjost džepa, pa sam nazvao Vikića i našli smo se u restoranu "Šentada".

Sjeli smo u unutrašnjost restorana i u svemu sam postupao po zadatku Muslimovića i nakon uvoda započeo sam sa pitanjima kako bi dobio što više odgovora od Vikića.

Prije nego što smo počeli razgovor, pritisnuo sam dugme na kasetofonu za snimanje, a nakon trideset minuta izašao sam u WC, gdje sam prebacio kasetu na drugu stranu i ponovo započeo sa snimanjem razgovora.

To je bio period prenošenja artiljerijskih granata i njihovog zaustavljanja na Bistriku i, koliko se sjećam početak avgusta 1991. godine, kada su granate bile prebačene u bazu specijalne jedinice u Krtelju. Sjećam se da mi je Vikić govorio kako ga iznenađuje da Vojna policija osmatra bazu specijalne jedinice i da se tamo šalje zastavnik Lizdek Nedeljko, na koju primjedbu Vikića sam predložio da odemo u kasarnu „Viktor Bubanj“ kod kapetana Tomčića i da o svemu porazgovaramo.