Primjena prigovora savjesti (engl. conscientious objection) u svakodnevnoj medicinskoj praksi je neetična, a u velikoj većini slučajeva i nezakonita.

Ovaj prigovor ruinira osnovni liječnički princip: "Pacijent dolazi prvi-pacijent je na prvom mjestu". Limitiranje obavljanja neke profesionalne aktivnosti može biti, čak i jeste, u nekim službama prihvatljivo (npr vojna služba). Ali ne i u medicini.

Stvarni problem 

Neprihvatljivo je da doktor odbije tretman nekog pacijenta pozivajući se na prigovor savjesti u slučajevima kada profesionalne norme nalažu liječenje pacijenta. Ako institucije za provođenje zakona i medicinske asocijacije to ne prepoznaju onda imamo kolektivni problem, koji se uvijek nanovo porađa u svojoj fleksibilnosti i ponovljivosti.

Liječnikom se postaje dobrovoljno, niko nas ne tjera da to postanemo. Dobrovoljni izbor liječničke profesije podrazumijeva adherentnost etabliranim profesionalnim standardima, a ne anarhičnoj ličnoj procjeni ili nahođenju. Čak i ako je ta lična procjena elaborirana sa snažnom argumentacijom, to ne mijenja stvar, jer na drugoj strani stoji etablirana elaboracija profesije i dobre medicinske prakse, kao i obaveza prijanjanja profesionalnim standardima.

Vraćamo se na N. S. jer je sa njom i počelo. Direktorica najvećeg bolničkog centra u BiH, podržana od značajnog broja liječnika koji su stajali oko nje, uključujući Edu, je rekla jasno pred kamerama, da niko od prisutnih liječnika nece liječiti dijete od takvih roditelja.

Kada bi banalni, u ovom konkretno slučaju i izvrnuti, princip prigovora savjesti mogao ovdje biti apliciran (a ne može), pa se reći da su oni napadnuti i imaju pravo da odbiju, i onda bi bili urušeni principi medicinske etike i profesionalni standardi.

Zamračena budućnost

Ako bi pacijent zbog ovakog pristupa imao mjerljive posljedice po zdravlje, tada bi institucije države morale primijeniti zakonske sankcije. Ako nema mjerljivih posljedica po zdravlje, onda bi medicinske asocijacije, zbog neetičkog pristupa, morale aplicirati svoje sankcije na pomenute, kao vid borbe protiv kolektivne liječničke samovolje (zanimljivo, u Bosni postoji kolektivna, a skoro pa nikad pojedinačna liječnička samovolja).

Stvarni problem nastaje kada ovakav stil biva odobravan ili prešućen, te kao takav postaje temelj nekih novih, potencijalnih ili stvarnih, negativnih događaja u medicinskoj praksi.

U našem slučaju nastavak su bili respiratori/ventilatori. Ovdje se ne može govoriti o nikakvom prigovoru savjesti, ali se može govoriti o već usvojenom stilu u provođenju zakona koji neutralnim posmatračima djeluje insuficijentan.

Brojni specijalisti anesteziolozi, napisali su javno pismo i izrekli ozbiljne tvrdnje. Njihove tvrdnje su snažno odjekivale kroz posljedice koje su bile mjerljive i bolne. A te posljedice su bile u obliku jedne od najvećih stopa smrtnosti u regionu. Pobunili su se profesionalci-specijalisti, koji su punim kapacitetom, iskustvom i znanjem, ukazali na događaje i njihov dominantan uzrok. Drugi specijalisti, koji su ostali raditi sa respiratorima, sigurno ih nisu sami izabrali, već im je takav izbor nametnut. Takvog "nameta" nije bilo u drugim medicinskim centrima, koji su istovjetne portabl respiratore ostavili u podrumima, među pravim miševima, a ne praveći od svojih doktora miševe.

Stiče se utisak da je pismena tvrdnja domaćih liječnika, koji su liječili tokom teškog vremena i u najtežim okolnostima, a koji su javno projicirali razloge tragedije, dovodeći je u direktnu vezu s primjenom neadekvatnih respiratora, ostala nedovoljno ozbiljno shvaćena. Nasuprot njima, nalaz kolegija liječnika institucije susjedne zemlje, s kojom smo ratovali, je shvaćena ozbiljno. I to u predistražnoj fazi.

Ako se ne smije reći da je to bias, ako niko tamo neće da kaže da je ova situacija bar zahtijevala punu istragu, onda će Bosna ostati posna i u zamračenoj budućnosti.

Izgleda kao da je Bosna, davno nekada, bila ćilimom zastrta. Jos će tražiti da ne izuvamo obuću kada prelazimo Savu i Drinu.