U 12. nastavku feljtona "Fićo i Šćepo – KOS-ovske ratne podvale“ donosimo detalje iz iskaza oficira zloglasnog KOS-a Seada Rekića.

- Zovem se Sead Rekić, rođen 28. 4. 1956. godine u Bihaću, od oca Huseina i majke Fejze, gdje sam i rastao, a zatim završio osnovnu i srednju školu – rekao je na početku iskaza Sead Rekić.

U zapisniku o saslušanju precizirano je da je u Bihaću završio Elektrotehničku školu 1975. godine. Iste godine konkurisao je na Vojnu akademiju u Zagrebu na smjer elektronika i komunikacije, gdje nije primljen. Bez njegovog znanja dokumenta su mu prebačena u Rajlovac, a nakon toga u Beograd na Vojnu akademiju kopnene vojske.

Kada je počeo

Konkurisao je potom na elektrotehničkim fakultetima u Splitu, odnosno Banjoj Luci, gdje je primljen, ali je istovremeno primio i obavještenje o prijemu na Vojnu akademiju kopnene vojske u Beogradu, uz poziv da se javi 15. septembra 1975. godine. Na toj akademiji proveo je tri godine na Banjici, te je 1978. godine došao u Sarajevo u nastavni centar Kasarne „Maršal Tito“. Prethodno je stažiranje obavio u Vranju i Bitolju, dok je završnu godinu obuke proveo u Sarajevu.

- Dana 20. 7. 1979. u Beogradu promovisan sam u čin potporučnika od kada počinje moja aktivna služba u JNA – pojasnio je dalje Rekić.

Kako je parafrazirano u zvaničnom zapisniku o njegovom saslušanju, Rekić je raspoređen za komandira voda u 28. klasi Srednje vojne škole u Kasarni „Maršal Tito“ u Sarajevu. Na toj dužnosti ostao je dvije godine, obučavajući pitomace za čin vodnika.

Prve pohvale

Za to vrijeme šest puta je podnosio molbe za dobivanje prekomande u specijalne jedinice vojne policije, diverzantske jedinice, pomorske diverzante ili pak za raspoređivanje u padobranske jedinice, jer je smatrao da ima mnogo više energije i sposobnosti za postizanje još boljih rezultata u poslu. No, molbe su mu odbijane.

U međuvremenu je, 1980. ili 1981. godine, određen da vodi pitomce na stažiranje u Sremsku Mitrovicu, gdje je jedne prilike dobio pohvalu za rad od kapetana prve klase Blagoja Bjelinca, inače oficira KOS-a, koji je bio u kontroli u ime komande uprave škole.

Cinkarenje kao izraz lojalnosti

Rekić je dalje objasnio kako je u to vrijeme bez ičijeg pitanja otišao za Beograd, odakle se avionom prebacio u Split, u kasarnu Divulje, gdje se nalazi Specijalna jedinica pomorskih diverzanata.

Nakon nekoliko dana ja sam navratio ponovo u njegovu kancelariju te mi je kapetan Bjelinac rekao da od mog kažnjavanja vjerovatno neće biti ništa, dajući mi uvjerenje da će me organi KOS-a zaštititi, a istovremeno govoreći mi da je pukovnik Vukanić sumnjiv zbog krađe nekih tehničkih stvari, alata, opreme i dr. Govorio mi je da bi trebalo da obratim pažnju na njegovo ponašanje.

Tada mi je ponudio da budem saradnik KOS-a - opisao je Rekić svoju mobilizaciju u zloglasnu Kontraobavještajnu službu JNA.

U daljem iskazu, prema zapisniku o saslušanju od 18. aprila 1993. godine, naveo je kako se interesirao šta treba raditi, jer, navodno, „nije želio cinkariti ljude“. Dobio je odgovor od kapetana Bjelinca da je to „u interesu JNA i SFRJ“. Bjelinac je sve predstavio „u dimenziji izraza lojalnosti i visokog patriotizma, navodeći nekoliko primjera saradnika KOS-a, što je kod Rekića „pobudilo patriotska osjećanja“.

Kako je sebi izabrao pseudonim "Gavran“

- Rekao mi je da je upravo zahvaljujući tim saradnicima KOS-a došlo do otkrivanja više ubačenih grupa i prije svega zaštite države i JNA. Rekao mi je da ne smijem govoriti o svojoj saradnji i da trebam imati tajni naziv - pseudonim pod kojim ću lično njega i niti bilo koga drugog od oficira KOS-a pismeno obavještavati, odnosno usmeno o svojim zapažanjima, i to isključivo kod njega u kancelariji. Pristajući na ovo iz patriotskih razloga, a s druge strane pritisnut mogućnošću kažnjavanja, predložio sam da mi tajni naziv bude „Gavran“ iz razloga jer me je jedan komšija iz Bihaća kao dječaka tako zvao - opisao je dalje Rekić, a Bjelinac je njegov prijedlog pseudonima prihvatio i usmjerio ga dalje na praćenje Zorana Vukanića.

Dobio je instrukciju da ga pravila tajnosti obavezuju da o saradnji s Bjelincem nikome ne govori pa čak ni drugim organima KOS-a.

- Kad sam izašao iz njegove kancelarije, imao sam osjećaj da me svi gledaju i da svi znaju šta smo nas dvojica pričali. Nastojao sam to nekako suzbiti. Taj osjećaj me proganjao još dugo – tvrdio je Rekić.

Rekić: "Shvatam da sam bez rezerve upao u kandže KOS-a“

- Sad kad razmislim o tome, shvatam da sam bez rezerve upao u kandže KOS-a i sad je samo bilo pitanje kako će me dalje usmjeravati i svjestan sam da je to početak svega ovoga o čemu ću dalje govoriti. To je konačno ispovijest i istina i bez obzira na svu težinu te istine drago mi je da je već jednom došlo vrijeme da izbacim tu istinu iz sebe - kazao je Rekić, opisujući svoj prvi kontakt s KOS-om 1980/81. godine, a zahvaljujući čemu nije bio kažnjen, što ga je i dodatno usmjerilo da bude privržen KOS-u, predstavljajući sebe kao osobu kojoj ništa nije bilo teško uraditi za Jugoslaviju i JNA.