- Možda sam posljednja osoba koja bi o ovome trebala govoriti. Majka mi je davno umrla, svog oca sam, upravo, sahranila. Ali, ako se ijedna osoba iz ovog nakaradnog sistema probudi, ijedan činovnik i, ako se spasi samo jedan borac veteran, bit ću zadovoljna.

Ovako svoju ispovijest za „Dnevni avaz“ započinje Sanja Ćorda, Mostarka, koja dugo godina živi u inozemstvu. Ovo je, kaže, priča o tome kako se država ophodi prema svojim borcima. Onima koji su, govori, u svojoj najboljoj životnoj snazi, sa 40 i 50 godina bili na prvoj liniji odbrane, a danas su potpuno zaboravljeni od onih koji bi o njima trebali brinuti i osigurati im prava koja, naglašava, očito postoje samo na papiru.

Nakaradni sistem

Njen otac Enver Ćorda sahranjen je u subotu u rodnom Mostaru, nakon što je u svojoj 81. godini umro u njenom domu u Italiji, gdje ga je odvela prije dva i po mjeseca jer je na to bila primorana zbog, kako kaže, potpuno nakaradnog sistema. Sanjin otac se ljetos razbolio i odmah se zaputila u Mostar. U bolnici joj je, kaže, rečeno da je imao infarkt, a ubrzo su ga otpustili kući.

Međutim, kako priča, on je bio izuzetno slab i teško se kretao. Tada počinje njena borba sa zdravstvenim i socijalnim ustanovama, raznim ministarstvima da osigura bilo kakvu pomoć na koju njen otac, računala je, ima pravo.

- Nisam mogla sanjati, zamisliti da je nešto takvo moguće. Sama se nisam mogla brinuti o njemu, molila sam za kućnu njegu, rečeno mi je da nema, a samo mi je Hitna pomoć izlazila ususret. Zvala sam redom staračke domove, nije bilo mjesta. Kako u državnim, gradskim, kako li već, staračkim domovima nema mjesta za takve ljude? A, prema Zakonu o demobilisanim borcima bi trebao imati prednost - zapitala se Sanja.

Nema, govori, institucije kojoj se nije obratila.

- U Centru za socijalni rad su mi rekli da će pokušati iznaći rješenje ako prepišemo stan na njih. Vremena za čekanje je bilo sve manje, kako zbog njegovog zdravstvenog stanja, tako zbog svog posla i porodice. Tražila sam i privatno njegovatelje, nudila novac, ali nisam uspjela. Najviše me zaboljelo to što sam se osjećala tako bespomoćno, izgubljeno. Kako je moguće da jedna zemlja ne može osigurati pomoć ljudima koji su na umoru? Moj otac je 42 godine radio kao učitelj. U odbrani grada i države je proveo 1.205 dana na prvoj liniji i to znaju svi pravi borci Mostara - ogorčena je Sanja.

Sva prava

Na kraju, kada je shvatila da pomoći ni od koga nema, oca je odvela sa sobom.

- Moj otac je sve dao za ovu državu koja mu na koncu nije uzvratila ničim. Kao da nikada nije postojao. Kao da je bio niko i ništa. Pisala sam i federalnom ministru za pitanja boraca Nedžadu Lokmiću. Pitala sam ga kako je moguće da demobilisani borac, pripadnik Armije R BiH, koji je bio poslan na najteže bitke, bio ranjen i sve to preživio, nema pravo ni na što od države u koju je vjerovao i za koju se borio? U Zakonu piše da imaju sva prava, pravo na jednokratnu novčanu pomoć, banje, rehabilitaciju, lijekove, ma oni nemaju ništa. Naravno, ništa mi nije odgovorio. Njih borci ne interesuju - zaključuje Sanja.

Ratni veterani

- O tim ljudima niko ne vodi računa. Oni očekuju da su ljudi poput mog oca informatički pismeni i da stalno prate njihove javne pozive. Pa, mnogi nemaju ni kompjuter, a kamoli da znaju šta je e-mail. Ne razumijem, ako ima jedinstveni registar boraca, prati li iko koliko ima starijih boraca, koji su sami, bolesni, nemoćni. Je li problem obići te ljude s vremena na vrijeme? Šta se tačno radi za demobilisane borce, ratne veterane, da mi je znati - razočarano govori Sanja.