U 9. nastavku feljtona "Fićo i Šćepo – KOS-ovske ratne podvale" donosimo priznanje Seada Rekića, špijuna KOS-a.

Sead Rekić, prijeratni špijun Kontraobavještajne službe (KOS) iz sastava tadašnje Jugoslovenske narodne armije (JNA) u bivšoj SFRJ, osamdesetih godina prošloga stoljeća kao, karijerni oficir, bio je direktno potčinjen centrali u Beogradu s Aleksandrom Vasiljevićem na čelu te glavnom "izvršiocu radova“ na slabljenju odbrambene moći Bosne i Hercegovine Fikretu Muslimoviću, načelniku KOS-a za BiH.

Rekić je, prema vlastitom priznanju, zahvaljujući falsificiranim dokumentima o prelasku iz JNA u tadašnji Savezni SUP bivše SFRJ u Beogradu 1991. ugrađen u MUP RBiH u Sarajevu, a 1992. godine postao je komandant diverzantskog odreda “Dido”.

Uhapšen je 14. aprila 1993. godine.

U pritvoru godinu

Prijava Službe državne bezbjednosti (SDB) Sarajevo teretila ga je za špijunažu, podrivanje vojne i odbrambene moći, ubistvo, zloupotrebu službenog položaja i odavanje državne tajne.

U pritvoru je proveo skoro godinu, a tokom istrage saslušano je stotinu svjedoka.

Da ponovimo, prijetila mu je smrtna kazna. Saslušavan je pet dana, 18., 19., 20., 21. i 22. aprila 1993. godine, u prostorijama MUP-a RBiH u Sarajevu.

Iskaz koji je dao tadašnjem istražnom sudiji Senadu Krehi, u prisustvu okružnog vojnog tužioca Mustafe Bisića i branioca po službenoj dužnosti Vahidina Kadića te zapisničarke Maide Abazi sniman je videokamerama na četiri kasete.

Osim videosnimka kompletnog iskaza reproduciranog na DVD-u, koji je sastavni dio ovog, prvog dijela knjige „Zaklele se ptice KOS-u“, ovaj serijal u posjedu je i zapisnika o saslušanju Seada Rekića koji je izdiktiran na 48 strana.

Integralna izjava na snimku Seada Rekića traje skoro 10 sati.

Kontinuitet kojim je davao iskaz tokom petodnevnog svjedočenja, koje je počinjalo u 10 ujutro i završavalo u 18 sati, kako se vidi i čuje na snimku, ničim ne potvrđuje kasnije tvrdnje Fikreta Muslimovića i Seada Rekića da je „Rekićevo sjedočenje dato pod prisilom, drogama i teškim torturama“.

Muslimović i Rekić, naime, u intervjuima datim 2017. godine tvrde da je „Rekić ilegalno ispitivan i mučen da bi priznao saradnju s KOS-om“. Istovremeno, ne objašnjavaju kako to da je Muslimović baš u vrijeme hapšenja Rekića 1993. godine tvrdio da je 1991., odnosno nakon ulaska Rekića u strukture MUP-a BiH „preko portparola Stranke demokratske akcije, profesora Enesa Pelidije, poslao poruku vrhu SDA da je Rekić KOS-ovac“.

To je tokom istrage potvrdio i Pelidija koji je rekao da je Muslimovićevu poruku prenio Aliji Izetbegoviću, predsjedavajućem Predsjedništva RBiH.

Na početku saslušanja u MUP-u, 18. aprila 1993., Seadu Rekiću, koji je, prema tada važećim zakonskim propisima, imao kvalifikaciju okrivljenog, saopćeno je da mu je Okružni vojni sud dodijelio branioca po službenoj dužnosti, advokata Vahidina Kadića iz Sarajeva, a iz razloga što se protiv njega vodi krivični postupak zbog krivičnog djela za koje mu se može izreći smrtna kazna.

Sve potpisao

U zapisniku o njegovom saslušanju navodi se da je „okrivljeni u smislu člana 67. stav 2. ZKP-a poučen da ima pravo uzeti branioca u toku krivičnog postupka pa osim branioca po službenoj dužnosti ako želi može imati i izabranog branioca“.

Saopćeno mu je zašto se optužuje i koje osnove sumnje stoje protiv njega, a poučen je da ne mora dati odbranu i odgovarati na postavljena pitanja s tim što mu smrtna kazna na takav način može otežati provođenje istrage.

Nakon toga izjavio je da je zahtjev za provođenje istrage razumio te da je spreman svoju izjavu dati pred TV kamerom u slobodnom kazivanju. Na kraju saslušanja i unošenja izjave u zapisnik, 22. aprila 1993. godine, Rekić je potvrdio da mu je „zapisnik glasno diktiran, da ga je razumio i da je u njega uneseno ono što je izjavio te ga je i potpisao kao svoj.

Početak saslušanja Seada Rekića, oficira KOS-a

"Okrivljenom je saopćeno da mu je od suda postavljen branilac po službenoj dužnosti Kadić Vahidin iz Sarajeva iz razloga što se protiv njega vodi krivični postupak, i to zbog krivičnog djela za koje mu se može izreći smrtna kazna.

Okrivljeni je u smislu člana 67. stav 2. ZKP-a poučen da ima pravo uzeti branioca u toku krivičnog postupka pa, osim branioca po službenoj dužnosti, ako želi, može imati izabranog branioca.

Saopćeno mu je zašto se optužuje i koje osnove sumnje stoje protiv njega, a poručeno je da ne mora dati odbranu ni odgovarati na postavljena pitanja s tim što mu smrtna kazna na takav način može otežati provođenje istrage.

Skrenuta mu je pažnja da o svakoj promjeni adrese ili boravišta treba obavijestiti, jer će u protivnom biti izdata potjernica i određen pritvor.

Nakon toga okrivljeni je izjavio da je zahtjev za provođenje istrage razumio pa u svoju odbranu izjavio:

- Srednju elektrotehničku školu završio sam 1975. godine u Bihaću pa sam iste godine konkurisao na Vojnu akademiju u Zagrebu, Smjer elektronika i komunikacije. S obzirom na to da nisam primljen i bez mog znanja moja dokumenta su prebačena u Rajlovac, a nakon toga u Beograd na Vojnu akademiju kopnene vojske. S obzirom na to da nisam bio siguran da ću biti primljen na Akademiju u Beogradu konkurisao sam i na Elektrotehničkom fakultetu u Splitu, odnosno Banjoj Luci, gdje mi je rečeno da sam primljen, a istovremeno primio sam obavještenje o prijemu na Vojnu akademiju kopnene vojske u Beogradu i da se trebam javiti 15. 09. 1975. godine. Tu na Akademiji sam proveo tri godine na Banjici te 1978. godine dolazim u Sarajevo u nastavni centar kasarne M. T. Prethodno sam stažiranje obavio u Vranju i u Bitolju, a završnu godinu koja se odnosila za obuku u ////////// provodim u Sarajevu. Sjećam se da se radilo o pokretnom logorovanju u Nabrđu - Đakovo te Pazariću, Crkvinama na području Opštine Ilidža. Dana 20. 7. 1990. u Beogradu promovisan sam u čin potporučnika te sam dobio raspored kao komandir V voda u 28. klasi srednje vojne škole u Sarajevu u KMT. Na ovoj dužnosti ostajem dvije godine na obuci pitomaca te sam u međuvremenu podnosio, koliko se sjećam, šest puta molbe za dobijanje prekomande u jedinicama Vojne policije, diverzantskim jedinicama ili pomorskim diverzantima kao i padobranskim jedinicama, ne dirajući jedinicu ni garnizon, a iz...“ – navodi se na prvoj stranici zapisnika o saslušanju Seada Rekića u MUP-u, 18. aprila 1993. godine.