Polaganjem cvijeća na spomen-obilježje na mjestu masakra u Ulici Ferhadija obilježena je 32. godišnjica stradanja građana Sarajeva koji su čekali u redu za hljeb.
Na tom mjestu 27. maja 1992. godine ubijeno je 26, a teže i lakše ranjeno 108 građana od rasprskavajućeg djejstva minobacačke granate ispaljene s agresorskog položaja sa Trebevića.
Odata počast
Bilo je to prvo masovno stradanje građana u opkoljenom Sarajevu u periodu agresije od 1992. do 1995. godine.
Samo dan prije masakra u Ulici Vase Miskina, u Sarajevu je boravio ruski ministar vanjskih poslova Andrei Kozirev i dogovorena je obustava vatre.
U skladu s dogovorom, 27. maja 1992., u 6 sati ujutro trebalo je stupiti na snagu primirje, te su građani Sarajeva bili “ohrabreni” stati u red za hljeb, koji je u jednu prodavnicu u Ulici Vase Miskina br. 5-12 dopremljen oko 9:00 sati, a ubrzo su u blizini dostavljeni i mliječni proizvodi.
Sarajlije su tog jutra poranile da stanu u red za hljeb, kojeg je prvih ratnih dana sve teže bilo nabaviti.
Građani i brojne deleagcije okupili su se danas na mjestu stradanja kako bi odali počast ubijenim građanima.
Cvijeće su položile delegacije Općine Stari Grad na čelu s načelnikom Irfanom Čengićem, delagcija Općine Centar, Udruženje roditelja ubijene djece Sarajeva, član Predsjedništva BiH Željko Komšić, delagacija Vlade Kantona Sarajeva i brojni drugi.
Bio je to prvi i jedan od tri najveća masakra građana Sarajeva u agresiji na Bosnu i Hercegovinu u periodu od 1992. do 1995. godine.
Toga dana ubijeni su: Nedžad Abdija, Ismet Ašćerić, Ruždija Bektešević, Snježana Biloš, Predrag Bogdanović, Vladimir Bogunović, Vasva Čengić, Gordana Čeklić, Mirsad Fazlagić, Emina Karamustafić, Mediha Omerović, Bahrija Pilav, Mila Ruždić, Mile Ružić, Hatidža Salić, Galib Sinotić, Abdulah Sarajlić, Sulejman Sarajlić, Sreten Stamenović, Srećko Šiklić, Božica Trajeri – Pataki, Vlatko Tanacković, Srećko Tanasković, Tamara Vejzagić – Kostić, Jusuf Vladović i Izudin Zukić.
Jedan od 230 primjera masovnog ubijanja civila
Masakr u Ulici Vase Miskina jedan je od 230 primjera masovnog ubijanja civila u vrijeme opsade Sarajeva.
Sramno negiranje odgovornosti za zločin, plasiranjem teza o "samogranatiranju vlastitog naroda", obično je uslijedilo nakon granatiranja većih okupljališta civila, koje je za posljedicu imalo masovne zločine
