Utisak hladne aprilske nedjelje, pomalo nenormalnog vremena dodatno je u svojoj nenormalnosti pojačala vijest o smrti akademika Dževada Jahića. Jedan od najznačajnijih bh. lingvista Dževad Jahić preminuo je danas u 77. godini. Od njega se opraštaju brojni poznanici, a Bošnjačka akademija nauka i umjetnosti (BANU) je objavila omaž akademiju Jahiću.

Oglasili se su se brojni studenti, generacije i generacije ljudi. Potpisnik ovih redova je profesora Dževada Jahića prvi put uživo nekada u junu 2007. godine. Bio je to prvi rok za prijem na Filozofski fakultet Odsjek, tada se zvao, Bosanski, Hrvatski i Srpski jezik i književnost. 

Opismenio naciju

Već se po hodnicima, nama koji smo silno željeli upisati taj fakultet, pričalo kako je jedan od najstrožijih profesora na prijemnom, "da nema šanse da nekom progleda kroz prste", "da je strog, rigorozan", "da je teško kod njega položiti ispit"... i tako dalje. 

S onom pameću, naravno, prepali smo se i drhtali kao štiglići na jakom vjetru. A s ovom današnjom, hvala profesoru Jahiću na njegovoj strogoći, jer je tako opismenio naciju, pomogao da Bosanski jezik živi pa njegovi studenti danas stoje na bedemima odbrana. 

I dođe i taj trenutak, potpisnik ovih redova uđe na prijemni kod profesora Jahića. Već dovoljno isprepadan, neko zujanje u ušima, jedva čuh "Trako, šta ima u Foči?" 

- Profesore nisam ja iz Foče... 

- Jesi, jesi, naučit ćeš - prekide profesor Jahić. 

To sam tek shvatio desetak godina poslije kada je drugi akademik, jednako važan čovjek bh. društva Muhamed Filipović objasnio porijeklo svih Traka. 

Razgovor sa profesorom Jahićem tekao je otprilike ovako, pričali smo o Hasanaginici, o "Dervišu i smrti", "Tvrđavi", Meši Selimoviću, o djelu "Na Drini ćuprija", Ivi Andriću... Osokoljen početnom toplom dobrodošlicom te razbijanjem straha od prestrogog profesora, ja sam pričao sve što sam znao i o čemu smo na izbornoj nastavi u kakanjskoj gimnaziji razgovarali s pokojnom profesoricom Mandom Franjković. 

Pogonsko gorivo

Nakon 34 minute razgovora, profesor mi je rekao: "Takvi studenti trebaju ovom fakultetu". 

Sav sretan maltene, istrčah iz kabineta i saopćih svima da sam primljen na Filozofski fakultet. Nažalost, nisam imao dovoljno bodova na pismenom ispitu i taj prvi rok nisam prošao. Tek sam primljen na drugom ispitnom roku ali na Odsjek koji se tada zvao Književnosti naroda BiH. 

Kakogod, profesorova rečenica je bila pogonsko gorivo moje ionako velike želje da studiram književnost. Poslije sam profesora sretao na hodniku, učtivo pozdravljao i mlađim kolegama nebrojeno puta prepričavao naš prvi susret. 

Hvala, profesore, značilo je.