Sljedeće godine će se navršiti pune četiri decenije kako je film „Otac na službenom putu“ osvojio Zlatnu palmu, glavnu nagradu na prestižnom Kanskom festivalu. Bila je to prva „Palma“ u historiji kinematografije tadašnje nam države. Iste godine „Otac...“ je bio nominiran i za Oskara u kategoriji najboljeg filma izvan engleskog govornog područja. Scenarij za taj film napisao je maestralni Abdulah Sidran, čija je smrt u subotu duboko potresla i ražalostila javnost u BiH, ali i u regionu. Crtice iz biografije ove ljudske i umjetničke gromade na ovom mjestu je teško pobrojati.

Jer Sidran je jedan od najznačajnijih ličnosti u BiH, umjetnik koji je ostavio veliki trag i u bh. književnosti i kinematografiji.

Nažalost, naši velikani, naši sjajni umovi i talenti nas napuštaju i sve više komemoriramo velike uspjehe bh. umjetnosti, istovremeno bilježeći sve manje uspjeha na međunarodnoj i svjetskoj sceni. Nekada su naše lokalne priče, po kojima smo snažni i autentični, osvajale svijet zahvaljujući talentu naših umjetnika. Danas, nažalost, sve više naših umjetnika odlazi u svijet i ne vraća se, a BiH, osim što je demografski skoro zemlja staraca, i duhovno postaje sve siromašnija.

Činjenica da je BiH dobila zeleno svjetlo za otvaranje pregovora o pristupanju Evropskoj uniji sigurno jeste razlog za veselje, ali nije garancija sreće.

Koliko će vremena proteći da BiH dođe do samog cilja na svom putu ka EU kada se zna da decenijama jedni „guraju“, a drugi „koče“, preciznog odgovora nema. Teško da će ulazak u Evropsku uniju dočekati srednja generacija, ali to jeste nada za mlade, one koji još budu vjerovali u svoju sreću u ovoj zemlji. Nadu je i u najtežim vremenima u BiH donosila umjetnost. Nadati se da će ulaganjem u kulturu i umjetnost ova zemlja pružiti ruku mladima za o(p)stanak, da ćemo, uz komemoraciju stare slave na umjetničkom polju, sve više slaviti i uspjehe na svjetskoj sceni.