Na današnji dan 1916. godine, u Vitini kod Ljubuškog rođen je Zija Dizdarević, jedan od najznačajnijih bosanskohercegovačkih pisaca, koji je živio kratko, ali u svojim djelima ostavio veliki trag. Dizdarević je ubijen početkom Drugog svjetskog rata u zloglasnom logoru „Jasenovac“. Njegova „krivica“ je bila patriotizam i odbrana svoje zemlje, o čijim je kasabama, njenim ljudima i njihovim sudbinama i pisao.

Zijina kasaba, ispunjena prazninom, bijedom i sirotinjom, prikaz je života i življenja u Bosni i Hercegovini između dva svjetska rata, bez nade i budućnosti, u kojoj se ljudi guše. Ali, kroz tu prazninu provlače se i blagi humor, vedrina i ironija, te osuda inertnosti bosanskohercegovačkog čovjeka.

Organizator štrajkova

U rodnoj Vitini kod Ljubuškog Zija je živio do svoje četvrte godine, kada se s roditeljima preselio u Fojnicu, siromašnu kasabu, koja je kasnije bila glavna inspiracija njegovih pripovijedaka. U Fojnici je završio Mješovitu osnovnu školu, a potom u Sarajevu Nižu šerijatsku gimnaziju i Učiteljsku školu. Tada je objavio i svoje prve radove: „Halucinacija“ i „Zapisi bolesnog čovjeka“.

Već u srednjoškolskim danima Zija se uključio u antirežimske političke aktivnosti, te bio i jedan od organizatora učeničkih štrajkova, zbog čega po završetku školovanja nije uspio dobiti posao učitelja.

Godine 1937., Dizdarević upisuje studij pedagogije i psihologije na Filozofskom fakultetu u Beogradu. U studentskom periodu izdržavao se od pisanja, ali i, zahvaljujući svom muzičkom talentu i violini, koju je svirao još od osnovne škole, od davanja instrukcija i sviranja violine po kafićima i na raznim zabavama. 

Tokom studija Zija je objavio brojne pripovijetke i radove u časopisima “Putokaz”, “Pregled” i “Politika”, te upoznao jednog od svojih najvećih prijatelja, također bosanskohercegovačkog književnika, Branka Ćopića, koji je jedno od svojih najboljih djela „Bašta šljezove boje“ posvetio upravo Ziji.

U tom periodu Dizdarević je obolio od tuberkuloze, koja je brzo napredovala, ali ga nije sprečavala da se legalno i ilegalno uključi u brojna studentska tijela. Postao je i član Komunističke partije odmah po upisu na fakultet.

Početkom Drugog svjetskog rata uključuje se u odbranu zemlje od agresora, djelujući kao ilegalac u Fojnici i Sarajevu, gdje je, u proljeće 1942., uhapšen, samo dan prije odlaska u partizane, te odveden u logor „Jasenovac“ i odmah ubijen.

U bosanskoj kafani

U svojim pripovijetkama Dizdarević je veoma emotivno opisao tragične sudbine malih ljudi, patnju običnog čovjeka i teško odrastanje, koje je i sam proživio. Sve njegove pripovijetke podređene su bosanskohercegovačkom čovjeku, opisujući kratke događaje, u kojima su akteri samo jedan, dva ili tri lika. U pripovijetkama Zija zamjera svom narodu inertnost i predavanje sudbini bez suprotstavljanja vlastima, a to je najvidljivije u priči „U bosanskoj kafani“, gdje ljudi sjede među kolutovima gustog dima, a kad neko uđe u kafanu, oni tek lijeno pozdrave. Šute, mir je, neko puši cigarete, a neko duhan, svako misli i govori za sebe. Ipak, uprkos monotonosti života i nedostatku komunikacije, osjeća se bliskost Dizdarevićevih likova, koji ne mogu jedni bez drugih, koji i bez razgovora dijele dobro i zlo.

Sjede ljudi.

Preko sasušenih usana iz dubine sagorjelih pluća, kulja i vuče se dim. Ide tromo, slaže se, kolutovi se gomilaju na sredini kafane i ispunjavaju je sve do svoda. A ljudi sjede, nepokretni. Noge prekrštene, misli dosadno nejasne kao polubijeli dim što se povlači okolo. Lica se ne razaznaju, čalme i fesovi na čas se čudno izduže, protegnu, dobiju fantastične izglede u pokojem novom valu dima, neko se iskašlje, a za 'odžakom' zazveči džezva.

- Rasime, jednu i dva!...

Živio kratko

Iako je živio svega 26 godina, radeći mnogo, kao da je znao da će živjeti kratko, u autentičnosti likova naših ljudi, izvornom bosanskom jeziku i poetskom iskazu u pričama o bosanskoj kasabi Zija Dizdarević ostao je do danas nenadmašen.

U knjizi dr. Nikole Nikolića „Jasenovački logor smrti", zabilježeno je svjedočanstvo o posljednjim trenucima Zijinog života.

Doveli su ga s grupom Sarajlija u proljeće ove strašne 1942. i poredali ih pred zapovjedništvo. Svi su znali svoju sudbinu, odavde nema povratka. Iz zapovjedništva su istrčali Luburić, Ljubo Miloš, Matković i još neki drugi jasenovački koljači. Luburić je nosio u ruci papire, sprovodnice i neki spisak. Okretao je taj spisao i prozivao svakog posebno, dolazio do njega i zagledao mu lice. Uzviknuo je:

- Zijo Dizdarević!

- Ja sam - odgovorio je Zijo.

Luburić mu se približi.

- To je taj komunista iz Fojnice, koji nam zamalo nije utekao u partizane u Vranicu planinu! A zašto si ti upravo tamo u toj gluhoj kasabici savio svoje gnijezdo?...

Predosjećajući skoru smrt, Zijo se, onako mršav, uspravio, podigao glavu i svojim plavim očima propalio Luburića.

- Ja vas pitam, gospodine, ko to ima ima pravo, imate li vi i odakle vam to pravo da raspolažete mojim životom i životima ovih građana?! Kakva je to država, kakva je to vlast, koja bez razloga i povoda ubija ljude?

... Luburić ga je oštro promatrao, dok mu se donja vilica tresla.

- Vežite ga i vodite prijeko u Čalinke. Zakopajte tu njegovu glavu duboko, da nikad ne izmili iz groba! Mi smo danas država, mi smo danas parlament, mi smo danas zakon, mi smo danas ono pravo, koje može da ubija koga god hoće. Neka znaš, Zijo Dizdareviću, mi ćemo i tebe po tom našem pravu danas ubijati, jer si se usudio da nam osporiš našu vlast!

Posthumno su objavljena njegova djela: „Pripovijetke“ (1948), „Prosanjane jeseni“ (1959), „Sabrana djela“ (1968) i „Blago u duvaru“ (1983) - priča prema kojoj je, 1975. godine, snimljen istoimeni televizijski film. Književno-kulturna manifestacija „Susreti Zija Dizdarević“ održava se svake godine u Fojnici, u znak sjećanja na bh. književnika koji je u svojim pripovijetkama najviše opisivao Fojnicu i ljude u njoj u vremenu između dva svjetska rata.

Majka

U pripovijeci „Majka“ Zija Dizdarević je opisao svoje djetinjstvo i svoju majku, čiji je život prošao u četiri zida kuće, koja je stalno kuhala i brinula se o djeci. Njegov jednostavan, ali veoma znakovit opis majčine brige i danas je inspiracija mnogim književnicima, sociolozima, ali i kantautorima, poput npr. Dine Merlina (album „Sredinom“).

Sjećam se: polazio sam "na škole". Mati je grcala ispraćajući me:

- Pripazi, sinko, grad je dušmanin. Ne iđi sredinom đade, satrće te štogod, ama nemoj ni plaho uz kraj - da te, boj se, ne udari nešto s krova, vego hajde nako, nako...

Dalje nije znala ili nije mogla.