Svako djelo maestralnog bh. umjetnika Safeta Zeca kao da vam se obraća. Takva su i djela u okviru opusa „Molitva“ koja su izložena u „Europe Houseu“, u zgradi Vječne vatre, u srcu Sarajeva sve do kraja ovog mjeseca.

Poseban osjećaj u vama izaziva gledanje ruku podignutih ka nebu dok se mole za nešto ili nekoga. Još posebnije je imati vrhunskog umjetnika Zeca pored sebe i diviti se svakoj riječi koju s tolikom količinom emocija izgovara. U intervjuu koji je maestro Zec dao za „Dnevni avaz“ govorio je o saradnji s Delegacijom EU u BiH, koja finansira izložbu „Molitva“, a organizirana je u saradnji s Fondacijom „Ivanka i Safet Zec“.

Posjedovanje majstorstva

Osvrnuo se i na početke svoje karijere, prve radove i izložbe, uz sjećanje na kolege i momente koji su ga, u neku ruku, odredili. Uvijek je posebna tema njegov Počitelj, grad koji Zec mnogo voli, pa ga i ljuti to što je zapušten i osuđen na propadanje. O Srebrenici, Potočarima i ratu jedva smogne snage govoriti, ali govori zbog osjećaja dužnosti da podsjeća na užasna vremena zbog kojih se i danas pita – zašto?

- „Europe House“ mjesto je okupljanja, multimedijalni prostor. Na otvorenju izložbe sam rekao: „Večeras od dva slavlja potcrtat ću i dati važnost ovom mjestu.“ Ovo je jedna od najljepših građevina iz austrougarskog perioda. Vrlo je važno da na jednom takvom mjestu imamo kulturna okupljanja. Posebna je radost proći ovdje navečer i vidjeti da se unutra nešto dešava. Ma vidjeti samo svjetlo, prije svega, lijepo je. Ne govorim to što su, eto, moja djela izložena. Vrlo rado sam se odazvao i pozdravio poziv gospodina Satlera (šef Delegacije EU u BiH Johann Sattler, op. a.). Nadam se da će se nastaviti ovdje s nekim novim izložbama - rekao nam je Zec dok smo sjedili s njim u „Europe Houseu“.

S obzirom na to da su nas okruživala djela iz opusa „Molitva“, pitali smo jednog od najboljih umjetnika koje je BiH ima šta za njega predstavlja molitva i za šta se moli.

- Normalne su ljudske molitve i želje. Molitva za zdravlje, lično, pa onda i vaših najbližih, najmilijih. Obraća se ko vjeruje da iznad nas postoji nešto više i značajnije. To je lijepo. Govorio sam uvijek da je lijepo vjerovati. Biti bezvjernik u širem smislu jako je ružna spodoba. Onaj koji vjeruje, može imati strah. Sile prirode su užasne i jake. Ljudi i prije i poslije nesreće se mole. I kada steknu sreću, mole se da ona traje, da je dožive i drugi. Ja sam našao likovnu ljepotu u toj manifestaciji, ono što čini neke moje opuse, gdje gestovi ruku, zagrljaji, plač pričaju svoju priču. A meni je drago to majstorstvo koje posjedujem da bih to rukama napravio i veličanstveno prikazao - kazao je Zec.

Monstruozna ideja

Dodao je da možemo poći od jednog primjera – kako se zapravo molimo.

- Dižemo ruke uvijek i svi, s malim razlikama između kršćanstva i islama. Zapravo, islamska religija ima čitav ritual, jedna molitva koja traje. Muslimani se sagnu na sedždu. Ritual je u svakoj sekvenci meni zanimljiv. I tu ima te ljudskosti, meni vrlo važne. Užasne stvari su nam uradili samo zato što se molimo na drugačiji način i vjerujemo. Svi smo mi na ovoj planetarnoj širini isti. Hiljade godina. Jezici niti religije nisu ti koji ljude mogu razdvojiti. One su sve iste. Kad god pogledate prema gore, to je ta molitva, obraćanje - istakao je maestro Zec.

Naglasio je kako se želi boriti likovnim sredstvima protiv tog besmisla.

- Čitav opus „Egzodusa“ upravo je upućen svima nama koji napuštaju svoje kuće, gradove, najčešće zbog ratova koji se vode, besmislenih. Kad pomislim, i svi nam to govore, ko god dođe u ovu zemlju, registrira njenu ljepotu, raznolikost, bogatstva. Moj put odavde do Potočara, gdje sam i napravio veliku izložbu, prolazi kroz divne predjele, pašnjake, šume. Ali su polupusti ili pusti sada. To etničko čišćenje, volja ili želja da će jednoj etniji biti bolje ako je sama, to je monstruozna ideja koja ne funkcionira - poručio je.

Potom se posebno osvrnuo na Potočare i fabriku akumulatora, koja je danas simbol ogromnog stradanja jednog naroda nad kojim je počinjen genocid, a u kojoj su bila izložena njegova djela iz „Egzodusa“.

- Dođete do Potočara gdje je počinjena ta nesreća, taj užas. Morate kroz tu fabriku proći, a treba vam skoro pola sata da prođete te hale. Naravno, sada puste i užasne. Tolika je ta fabrika akumulatora bila, savremenih predmeta, zapošljavala je hiljade iz cijelog tog kraja. Čovjek je mogao da radi tu, pa kad završi, da kopa zemlju, čuva ovce... Sad nema ništa. Negdje je otišao, pobjegao ili ga nema. Mladi, nemajući tu stabilnost, te perspektive, napuštaju tako predivnu zemlju s tako beskrajnim mogućnostima. Nema ih. To su stvari koje su i mene odvele u Italiju - rekao je Zec.

Da, rat je velikana poput Zeca primorao da napusti dom i sve ono što je stekao u Sarajevu, iako je rođen u Rogatici. U Italiji su ga često pitali šta se to dešava u BiH i zbog čega, a Zec im nije znao objasniti, kao što do danas nije uspio ni sebi dati odgovore na ista pitanja.

- U egzilu sam postavljao sebi pitanje ili zahtjev – šta ja, kao slikar, mogu učiniti s tim fantastičnim majstorstvom koje sam posjedovao? Imao sam predivne opuse velikih krošnji, pejzaža, kuća, soba, moje majke, sestre... Takve sentimente, fascinantan poetski realizam. Onda sam se okrenuo jednom majstorskom ekspresionizmu i pokušaju da slikama, ako ništa, opominjem. Možda i kazati ljudima koji nisu znali šta se tu dešavalo. Moja dužnost je bila da ono u čemu sam se izučio i bio sretan, da to pretvorim u likovne znakove i slike. Pa su počele da nastaju te nekada potresne slike, tužne, lijepe, naravno, kakav likovni jezik mora biti - ispričao nam je Zec.

„Molitva“ je, kaže, dio cjeline koju još čine opusi „Egzodus“, „Suza“ i „Zagrljaj“.

- Pokazat ću, sigurno, nekada vani sve te opuse kao jednu cjelinu koja je fascinantna. Mnogi smatraju da barem nekoliko djela „Egzodusa“ treba ostati u Potočarima kao stalna postavka. To je lijepa ideja. Vidjet ćemo - rekao je Zec.

Svugdje stranac

Otkrio nam je da je pozvan na ovogodišnji Venecijanski bijenale, zbog čega je posebno radostan jer je to prvi put.

- Moj jezik i način na koji se izražavam nije često bio predmet zanimanja tog bijenala, koji je specifična orijentacija, savremena. To je veliko okupljanje u jedinstvenom gradu. Italijani imaju lijep izraz kada su takva okupljanja u pitanju, bilo likovna, muzička, filmska... Kažu, dolaze „bella gente“, dakle, lijep svijet dolazi. To jeste tako. A vi ste neki slikar, pa budete tužni jer vas nema na tom bijenalu, pitate se zašto. Sada ću, eto, biti. Bolje ikad nego nikad. Doduše, nije me pozvala Bosna i Hercegovina. Ali ne mogu sakriti odakle sam. Zovu me Italijani, zove me Venecija - naglasio je Zec.

U narednom periodu, sa saradnicima, treba napraviti selekciju. Kazao nam je kako ima mnogo djela te da će vidjeti šta je to što će biti smisleno i zanimljivo da predstavi stvaraoca kao što je on. Bijenale ove godine nosi naziv „Svugdje stranac“.

Kaže kako je uvijek u Italiji bio Bosanac, i po dobrom i lošem.

- Ta vam religija zapravo predstavlja nacionalnost. To je nemoguće. Bosna je zemlja stara stotine hiljada godina. Svi mi s prostora bivše Jugoslavije govorimo iste jezike, pripadamo istoj genetskoj komponenti ljudi. Kao i Evropljani. Šta sam ja? Ja sam Bosanac iz Bosne. To što su moji djedovi i njihovi djedovi primili islam u jednom trenutku... Civilizacija nije rođena sva odjednom, pa ni jedan narod nije rođen odjednom, nego je kroz stoljeća primao, provodio vjerovanja i bogove. Pa ih napuštao, birao bolje, drugačije, voljom ili silom. U Italiji sam upoznavao sve oko sebe s tim šta se dešava u BiH. O tome se mora govoriti, jer ljudi ili malo znaju ili uopće ne razumiju. Nikad neću razumjeti zašto smo to uradili, ko nam je kriv i kako to da te školski drug hapsi, vodi u logor, komšije ti kuću pale i ubijaju. Idiotizam je ono kome pripadaš, ko si ti, nije bitno - iskreno je govorio Zec.

Istakao je kako je sretno odrastao u siromašnom poslijeratnom periodu nakon Drugog svjetskog rata.

- Imao sam sretno djetinjstvo, puno snova, želja, puno jednog vremena u kojem se jako puno družilo. Stasale su firme, preduzeća koja su ljudi voljeli jer su radili, osiguravali egzistenciju. Rat je to sve uništio - istakao je Zec.

Kao dijete je odabrao umjetnost kojom se, kako je sam rekao, zaludio. A onda je shvatio da ga samo upornost i rad mogu vinuti u visine, prema majstorima svjetskog slikarstva na koje se ugledao.

- Samo vježba je bitna. Kada uđete u područje u kojem pobjeđujete, zapravo osjetite svoju jačinu, sigurnost, svoj kvalitet, onda to postaje jedna sreća za vas, ljepota zbog koje se radujete odlasku u atelje, prvi konzumirate to djelo koje ste napravili, divite mu se. I naravno da onda to i ljudi oko vas primjećuju, hvale vas, na neki način nagrađuju, daju vam priznanja, svoje povjerenje. To je utakmica koju svi igramo. Ona ništa ne mijenja u suštini ako ste normalan čovjek. Idete dalje, već sutra vas čeka novi izazov ili nova dokazivanja, vaša lična, unutrašnja. Ja sada imam stotine djela koja u Veneciji stoje. Neka su pokazivana, neka nisu, ali sve je to ostvarivano iz vaše unutrašnje potrebe, potrebe tvoga bića kojoj si se odao. Lijepo je i uzbudljivo kada vidite da pobjeđujete - iskren je maestro.

Ljepota savladanog

Prisjetio se kako je kao dječak gledao Ismeta Mujezinovića kako za prvomajske parade radi velike portrete.

- Ismet je najbolje crtao Tita. I tada sam gledao njega. Bili su tu i Vojo Dimitrijević i Rizah Štetić, koji su radili druge portrete. Ja im donosio cigarete. Stanem da gledam kako oni to rade. Oni me tjeraju da idem, a Ismet viče: „Nemoj, neka malog.“ A on u bijeloj košulji, zavrnutih rukava, s cigaretom, i pjeva neke italijanske arije. Pjeva čovjek, a radi. E, to je moment u kome možeš da ti rad ne bude muka. To je moment svih majstora u svemu, ta ljepota da si nešto postigao i dostigao - kazao je Zec.

I danas se jasno sjeća kada je prvi put vidio Mikelanđelovo (Michelangelo) djelo u crkvi Svetog Petra u Rimu.

- To je bijeli mramor, pa još neka svjetlost pada na majku koja drži svoje dijete Hrista. To je nešto što graniči s božanskim. Te ljudske sposobnosti, ono što je u stanju da učini, ta čuda koja čovjek uradi. Volio bih kada bi u školama pokazivali i odgajali djecu da teže ka boljem, da ka tome idu i da ne staju. Ta ljepota i značaj savladanog, naučenog, vladanja time, djeca trebaju učiti da možeš biti zvijezda u svom poslu - rekao je Zec i dodao da je on 12 godina izučavao škole.

Njegovi prvi radovi na kojima je zaradio neki dinar bili su plakati iznad sarajevskih kina „Romanija“, „Partizan“ i „Dubrovnik“.

- Prvi novac zaradio sam slikajući likove glavnih glumaca, a moj kolega Pero radio je slova. To su bili moji prvi radovi. I to je bilo kasno. Dugo sam izbjegavao, ne znam zašto. Prvi novac koji sam donio u našu kuću dao sam ocu. Bila je to lijepa svotica i prvo uvjerenje oca da će nekog hajra biti od mene - sa sjetom nam je ispričao Zec.

Nije mu jasno ni to zašto je dugo čekao da napravi svoju izložbu.

- Prvu izložbu sam napravio kasno, u pitanju je bila jubilarna izložba Akademije u jednom umjetničkom paviljonu. Tu sam dobio i nagradu za dva rada profesora Akademije. Imao sam prijatelja koji nije ni završio školu, a već je izlagao. Ja sam dugo čekao. Puno sam svojih radova uništavao, bacao, a ne znam zašto. Sulud jedan odnos. Ne znam je li to bilo nezadovoljstvo ostvarenim ili uvjerenje da još treba vremena. Bježao sam u rad. Rad me i danas pokreće - istakao je Zec.

Smatra da djeci uvijek treba pokazivati primjere velikih, dobrih, uspješnih u svim oblastima. Potom, s ogromnom tugom u glasu, Zec se osvrnuo na nedavno ubistvo mladića Farisa Pendeka na sarajevskim ulicama.

- Ubije dečka pucajući iz auta u auto. Koji je to nagon, šta mu je mogao uraditi pa da ga ubije? Užas. Kao i rat bezrazložni - rekao je.

Veličanstvene riječi

Naglasio je da smo kao Jugoslavija sve imali i da smo bili napredna nacija.

- Moja sestra je pjevala makedonske pjesme. Kad čujem Splićanina kako priča: „A, ća pizdiš, Gospe ti“, vidim Split. Kad Balašević, ma ne mora ni pjevati, samo kad progovori... Te fine, lijepe razlike, jednog šireg prostora, Južnih Slavena, Jugoslavije. Lijepo kažu riječi – bratstvo i jedinstvo, veličanstvene riječi umnih. A umni ljudi teže, vole, spajaju... Jugoslavija nije nastala iz primitivnih glava, ni Evropa, također. Pogledajte fotografije zasjedanja u Bihaću, Jajcu, pogledajte te ljude. Apsurdno je ne razumjeti zbog čega je nešto napravljeno. Teško je doći do stana, čitav život vraćaš kredit da bi ga kupio, teško ga je samo i okrečiti. A onda granata opali, pola zgrade ode. Ljudi izgube sve u vihoru zla - istakao je Zec.

Počitelj, gradić u koji se još davno naprosto zaljubio, jedna mu je od najvećih boljki. Zbog činjenice da propada i da to skoro nikoga ne zanima.

- U Počitelju je mrak navečer. Ljudi ono voće prodaju, kafane, restorani zatvoreni. Nedavno sam dobio nagradu i priložio sam novac jednom fondu za obnovu medrese. To je takva ironija. Medresa, jedan od najljepših objekata dolje. To je vjerska škola, škola onog vremena. Ona je u užasnom stanju. Da to 30 godina poslije rata tako stoji kao da je jučer taj rat završen. A znam da su stotine džamija po Bosni napravljene. A nismo u stanju da zaštitimo ono čime možemo da se ponosimo. Dakle, jednu kulturu koja je tu došla. Sahat-kula, bolan. Imao je sat, hamam da se opere, han gdje će odsjesti gosti, medresu da uče. Bogomolju, jednu od najljepših. Prekoputa Počitelja, u Čitluku, Međugorju je kao Las Vegas. Ovdje imaš sve, pravu stvar, a zapuštenu. Prije 15 godina napravljeno je ulično svjetlo, ali neće da ga priključe - govori Zec s osjetnim nerazumijevanjem prema svemu tome.

Željeznica – moćno prijevozno sredstvo

- Uvijek navodim da je željeznica u svakoj zemlji osnovno moćno prijevozno sredstvo. Nekad je svakih sat prolazio voz s 12, 13 ili 15 vagona koje sam gledao kad sam u Počitelju. Čuj, ide voz samo do Čapljine. A što ne ide do mora? Ili gore, do Doboja? Kako ćete do Zagreba, Beograda, Ciriha, Budimpešte...? Sada dva voza dnevno idu. S druge strane, to je čudo. Stotinu sedamnaest tunela ima do Čapljine. To samo da ponudite u turizmu, uključite ručak i da gledaju to čudo - rekao je Zec.

Bio sam ljubomoran

- U dvije škole koje sam pohađao imao sam izuzetne kolege kojima sam zavidio. Bio ljubomoran. Pokušavao da ih dostignem, toliko su bili dobri. Ali su nestali poslije. Dakle, nije da svaki talent i izvanredni rad ima ravan put. Ne, napustili su. Prva želja za moju djecu je bila da upoznaju umjetnost, kad je upoznaš, onda možeš da je voliš. Da voliš da čitaš knjige, upoznaš ljepotu riječi. Ako te posreći da se baviš umjetnošću, to znači da je ljubav prešla u želju da ti to radiš. Umjetnost je čudno ljudsko zanimanje. Čini ti se možda beskorisnom i nimalo potrebnom, ali stasaju ljudi zapravo uz nju - istakao je maestro.

Veličanstvena evropska ideja

- I Venecijanski bijenale proizvod je toga što neko vjeruje da si ti zaista vrijedan, da te treba pokazati. Kada sam došao u Italiju i donio neke radove, izašao tek iz rata, imao nekoliko kataloga i stidio sam se. Ovdje to nismo mogli imati, a tamo svaki amater ima kataloge, luksuzne monografije. Ne školuju se kao mi, puno je amaterizma. Potpuno je drugi sistem. Veličanstvena je evropska ideja tih pametnih ljudi da otvore granice, naprave komunikaciju. Jesu to narodi koji govore različite jezike, ali težnje su iste, ljudske, stvaralačke i umjetničke. Gdje je Mocart rođen, čiji je on, šta me to zanima - naglasio je Zec.

Moja religija je slikarstvo

- Moja religija je slikarstvo, šire – umjetnost. Moji su klanjali, učili, čitali Kur’an. Prema tome, mogu biti Bosanac odrastao u islamskom ambijentu i religiji. Ali sam shvatao ljepotu velikog slikarstva zapadne hrišćanske kulture. Velike umjetnosti nastale za velike moći hrišćanstva i crkve. Kao studenti smo išli u manastire, freske restaurirali. Preko umjetnosti i kulture sve postaje tvoje. I Nizozemci, Španci, Nijemci..., ali voliš i čuvaš svoje – malo, ali drago - poručio je Zec.