Skulptor, umjetnik, a svojevremeno i jedan od najboljih skijaša i gorskih spasilaca iz Goražda Jakub Hubjer, jedan je od trojice pripadnika GSS-a, koji su učestvovali u osiguranju Olimpijskih igara u Sarajevu 1984. godine.
- Mi smo imali izuzetno jaku gorsku službu spašavanja. Bila je priznata od strane Sarajeva i sarajevskih instruktora. U to doba kurs nije mogao završiti svako - kaže Hubjer.
Godinu dana prije održavanja ZOI84, Jakub je sa kolegama Miloradom Čarapićem i doktorom Milošem Drocom radio na osiguranju Svjetskog kupa za žene na Jahorini.
Neće nikad zaboraviti
- Bili smo na najgorem dijelu staze, gdje se iskače i gdje se pada. I tad je Vinklerova, to je austrijska skijašica, na spustu izletila tako. Staza je strahovito brza u tom dijelu i ona je pala. Mi smo je prihvatili, sve uradili oko nje, stavili je u čamac i odvezli do heliodroma. I tad sam vidio koliki su ti sportisti ljudi. Ljudi moji, to je neopisivo. Hani Vencel (Hanni Wenzel), prolazno vrijeme najbolje na stazi tad, išla je iza Vinklerove, stala je i pomaže nama da je imobilišemo. Ona je trebala da prvo mjesto uzme, ali joj je njena prijateljca bila važnija - sjeća se Hubjer.
Mjesec prije Olimpijade proveli su na treninzima. Same ZOI84 ostaju u vječnom pamćenju.
- Ja to ne mogu zaboraviti nikad. Kad polaziš na stazu, čovjek se ježi i pomalo strepi. Moli Boga da niko ne padne tu, jer kad ti priđeš povrijeđenom čovjeku moraš pažljivo da radiš, jer sve svjetske televizije snimaju. A ti skijaši i skijašice, isto kao u fudbalu, oni su vlasništvo privatnika, oni ih finansiraju i onda može da optuži Jugoslaviju u to doba da je kriva, da smo im više napravili problema nego što je zadobila prilikom pada - kaže Hubjer.
Na Jahorini su imali svoj kamp, gdje su boravili sa medicinarima, novinarima i ostalim osobljem. Prisjeća se ceremonije otvaranja koju su u kampu pratili preko televizije.
- Tu noć nismo silazili jer bilo je puno skijaša i puno i padova, lomova. I mi smo to gledali na televiziji, jer nismo mi učesnici, mi nismo mogli prići stadionu, jer je to puno. Većina na stadionu si pozvani a mi, gorski spasioci sa Jahorine, Bjelašnice, Igmana i Trebevića, zauzeli bismo pola stadiona - dodaje Hubjer.
Kostimi i šarenilo
Listajući album starih fotografija prisjeća se i druženja iz tih vremena, hiljada posjetitelja na olimpijskim planinama, ali i u samom Sarajevu.
- Kad odeš na Baščaršiju, to je takvih boja nekih. Baš onako kako je i na otvaranju bilo, oni kostimi, šarenilo. To je tako lijepo da je to čudo jedno. To je najbolje organizovana Olimpijada. Još je to bila socijalistička zemlja. Olimpijada je došla na pravo mjesto. Došla je u Bosnu, došla je u Sarajevo – ističe Hubjer.
Ističe da i danas Goražde ima kvalitetne sportiste i mlade, te da bi se trebalo dosta više pažnje posvetiti njima. - Ja sam ljut. Naša djeca donesoše zlatnu medalju u Goražde iz orijentiringa iz Moldavije. Niko ih ovdje nije dočekao da kaže „Djeco, svaka vam čast“. Prvaci Evrope. Sramota. Imamo toliko te djece koji treniraju, donose medalje u Goražde. Eto što nam narod i bježi. Ništa nema što ga može zadržati – poručuje Jakub Hubjer.