U avgustu je ruska raketa usmrtila dvije mlade žene dok su sjedile na klupi uz igralište u sjeni crkve. Zvale su se Kristina Spicina i Svitlana Sjemjejkina. Našle su se među više od 10.000 civila koji su izgubili živote od početka ruske invazije u februaru 2022. godine.

Prepoznatljivi užas

UN vjeruje da je stvarni broj ubijenih muškaraca, žena i djece znatno veći. Ruski rat u Ukrajini sada je konstanta. Užas je postao prepoznatljiv. Mnogi smrtni slučajevi nisu detaljno prijavljeni, a BBC želi ispričati priču o životima i posljednjim trenucima  dviju poginulih osoba.

Kristina i Svitlana zbližile su se u vrijeme rata, povezujući se kroz ljubav prema muzici i ljubav prema Ukrajini. Osnovale su duo naziva "Similar Girls". Pjevale su na vjenčanjima i uživo prenosile ulične koncerte na svom Telegram kanalu, prikupljajući novac za vojnike i civile.

Tog 9. avgusta pjevale su ispred supermarketa na prometnoj ulici u svom rodnom gradu Zaporižju - Svitlana (18) na gitari i Kristina (21) kao vokal. Njihov nastup snimljen je mobitelom. Zastrašujuće je gledati taj video. Na snimci se vidi Kristina, duge plave kose, u kratkim hlačama, a Svitlana s gitarom u ruci i u trapericama. Pune su života.

"Naša posljednja pjesma bit će za sve ljude i branitelje Hersona", kaže Kristina. Započinje poznatu ukrajinsku pjesmu pod nazivom "Pobijediti u ratu". Glas joj lebdi večernjim zrakom.

"Pod plavim nebom u zracima istine,

sa žutim suncem na ramenu,

pišemo knjige za budućnost,

kako ćemo pobijediti u ratu,

kako pobjeđujemo u ratu."

"Kao da si mrtav, ali možeš govoriti"

Ta je pjesma postala njihov rekvijem. Dvadeset minuta kasnije obje su djevojke ubijene na igralištu iza ugla gdje su se otišle odmoriti. Bilo je to 300 metara hoda od glavne ulice. Halina je pretrpjela teški gubitak i muči se bolnim pitanjima - što da djevojke nisu otišle na igralište? Što da su ostale na ulici? I kako sada nastaviti živjeti?

- Ne znaš kakve planove napraviti za sutra - kaže Halina, lica mokrog od suza: "Ponekad se možeš nasmiješiti, ali onda se sjetiš da ona to više ne može. Kao da si mrtav, ali možeš govoriti." Tada se 43-godišnja voditeljica prodaje ispričava što ne može nastaviti razgovor.

Raketni napad koji je usmrtio djevojke odjeknuo je gradom. Svitlanin otac Jurij Sjemjejkin čuo je eksploziju u svojoj kući na periferiji i uskočio ravno u svoj automobil. "Znao sam da su negdje u tom kvartu. Policija me pustila da prođem. Svitlana je ležala ispred mene", kaže Jurij, pokazujući rukama prema zemlji, dok mu ponestaje riječi.

Sjedi u hladovini kestena, njegova supruga Anna i njihova 12-godišnja kći Saša uz njega. Porodični vrt je svemir tuge.

"Naši praunuci će se sjećati svega što su Rusi ovdje napravili"

"Kako je moguće u 21. stoljeću napraviti ovako nešto, apsolutno ničim izazvano?", pita 41-godišnji Jurij, koji radi na željeznici. Rusima nikad neće biti oprošteno. "Ovo će trajati među generacijama koje dolaze. Naši praunuci će se sjećati svega što su ovdje učinili i što nastavljaju činiti", govori Jurij polako, tihim glasom, kao da mu njegova tuga oduzima svaki gram energije.

Odbile su napustiti zemlju

Uokvirena Svitlanina fotografija pričvršćena je na križ na njenom grobu, Kristinina fotografija je na istom mjestu na njenom grobu. Na fotografijama gledaju jedna prema drugoj, obje zauvijek mlade.

Ukrajina gubi neke od svojih najpametnijih i najboljih ljudi, na bojnom polju i izvan njega. Među poginulima su glumci i umjetnici, baletani i sportske zvijezde te glasovi budućnosti poput Kristine i Svitlane.

Kad je izbio rat, Halina je predložila da djevojke napuste zemlju. Odbile su. Kaže da su htjele nastaviti pjevati, podizati ljudima raspoloženje. Halina ne tuguje samo zbog svog gubitka, već i zbog onoga što njena zemlja gubi svaki dan: "Umiru mladi ljudi koji su vrlo talentirani i vrlo ambiciozni. Ne bude li djece, kakvu budućnost ima zemlja. To ne utječe samo na nas, to može uništiti Ukrajinu."

Halina kaže da je Kristina, kada je u dobi od pet godina počela nastupati, izašla na scenu kao zvijezda: "Nije se bojala pozornice. Za nju je bilo važno pjevati." Zamišljala je da će njena kćerka biti poznata po svom glasu, a ne po smrti. Umjesto toga, ona i Svitlana - i mnogi drugi - popunjavaju rane grobove.

"Hej, slušaj mama,

idem u rat.

Nemoj plakati,

vratit ću se živ."