"Hajde, Zlaja, budi drug i podnesi ostavku…“ Ovako je glasio naslov teksta objavljenog u “BH Danima” u decembru 2007. godine koji je potpisao Predrag Kojović.

Tekst naslovljen na tadašnjeg predsjednika SDP-a Zlatka Lagumdžiju imao je direktnu i jasnu poentu – zbog njegove nepopularnosti u narodu, posebno među građanskim krugovima, zbog koje su mnogi zazirali od glasanja za SDP, poželjno bi bilo da Lagumdžija podnese ostavku i tako spasi SDP.

Naravno, ovaj tekst je bio samo marketinški trik koji će biti uvod u nešto mnogo senzacionalnije – nekoliko sedmica po njegovom objavljivanju proslavljeni bh. režiser Danis Tanović objavit će da osniva novu političku stranku. Bio je to pun pogodak koji je obećavao da će građanima BiH konačno vratiti nadu da je neka nova i bolja politika zaista moguća. A boljeg lidera za taj zadatak od Tanovića u tom trenutku nije bilo.

Sjećanje na Oskara dobivenog 2002. bilo je još svježe i punilo je srca ponosom, a Tanović je nesumnjivo bio najpoštovanija i najpopularnija ličnost u društvu. Postojali su svi preduvjeti da ta stranka doslovno “razvali” na sljedećim izborima. Tako je u anketi u “Centralnom dnevniku” Senada Hadžifejzovića na pitanje „Da li ćete glasati za stranku Danisa Tanovića“ više od 80 posto gledalaca odgovorilo potvrdno.

Kratka euforija

No, nakon te spektakularne najave prolazile su sedmice, a stranke i dalje nije bilo. Entuzijazam je uveliko splasnuo kada je, u aprilu 2008. godine, bila osnovana Naša stranka, a nakon što je objavljeno da će umjesto Danisa Tanovića, koji ni tada kao ni danas nije bio pretjerano zainteresiran lično se uvaljivati u bh. političku kaljužu, predsjednik stranke biti Bojan Bajić, široj javnosti tada poznat jedino po projektu „Vodeni Ćiro“ u rodnom Rudom, on je potpuno nestao. 

Osim spomenutih Tanovića i Kojovića, u rukovodstvo stranke ušao je i poznati bh. režiser Dino Mustafić, kao i još nekolicina uglednih ličnosti, mahom iz oblasti umjetnosti i kulture.

Naša stranka u svojim počecima primarno je računala na glasove lijevo orijentiranih građana razočaranih politikom SDP-a i njenog tadašnjeg predsjednika.

No, nije se daleko stiglo. NS je počela vrlo ambiciozno, osnivajući odbore diljem BiH. Jedan od glavnih problema koje je stranka imala u periodu 2008.–2010. bila je velika lokalna infrastruktura koja je bila finansijski neizvediva. Loša organizacija, nejasna politička poruka i nesnalaženje Bajića u javnim nastupima, koji je u bačen u vatru uz distancirano držanje popularnijih kolega, dovest će do lošeg rezultata na lokalnim izborima 2008. i još gorih na općim 2010., kada je ova stranka na teritoriji cijele BiH osvojila svega 20-ak hiljada glasova. 

Nakon ovog izbornog neuspjeha Bajić je podnio ostavku na mjesto predsjednika, dosta viđenijih članova je napustilo stranku, da bi na njeno čelo došao Dennis Gratz, mladi pravnik i doktor nauka.

Nakon što je novo vodstvo preuzelo vlast stranka je krenula u veliku rekonstrukciju. Odlučili su se povući iz općina gdje nisu imali veliku podršku i koncentrirati se na one općine gdje su je imali, prije svega sarajevske (Stari Grad, Centar, Novo Sarajevo, Novi Grad, Ilidža, Vogošća), kao i Gračanicu, Vareš, Zenicu, Tuzlu i Doboj-Istok. Ovo će voditi do lokaliziranja Naše stranke, što će ostati njena karakteristika do dan-danas.

Dvostruko gori

Na izborima 2014., pod vodstvom Gratza, stranka je uspjela ostvariti i dvostruko gori rezultat osvojivši u cijeloj BiH svega desetak hiljada glasova. No, zahvaljujući činjenici da je većina ovih glasova dobivena u Sarajevu, NS je ipak postala parlamentarna na nivou Federacije BiH, a mandat je dobio upravo Gratz.

U ovom periodu doći će i do velikog raskola u stranci kada će se, usljed ličnih animoziteta i sukoba, stranka početi dijeliti na Kojovićevu i Gratzovu struju. Višemjesečna borba za vlast završit će pobjedom Kojovića, koji je u maju 2015. izabran i za predsjednika stranke, dok će nekoliko mjeseci poslije Gratz, zajedno s bivšim generalnim sekretarom ove stranke Albinom Zuhrićem i velikim brojem svojih pristalica, potpuno istupiti iz stranke. 

Tako će Naša stranka doći u zanimljivu situaciju da njena prva dva predsjednika postanu njeni bivši članovi. Ipak, za razliku od Bajića, koji nikada javno nije govorio negativno o NS-u niti se više političke angažirao, Gratz i Zuhrić u međuvremenu će postati pesnice Komšićeve Demokratske fronte i neki od najžešćih kritičara Naše stranke.

No, s njihovim odlaskom NS nije trpjela negativne posljedice, dapače. Naime, za razliku od većine stranaka u BiH koje su svoju popularnost i organizacije bazirale na snazi i popularnosti svojih lidera, Naša stranka je pametno izbjegla liderokratsko brendiranje, stavljajući umjesto toga fokus na svoje ideje i politike te promovirajući istovremeno cijeli niz članova. Osim toga, i okolnosti na političkoj sceni išle su im savršeno naruku.

SDP je, nakon loše vlasti u periodu 2010.–2014. te smjene na čelu stranke, dospio u stanje unutrašnjeg haosa, sa serijskim uhljebima nepostojećih karijera kao prvim safom stranke, posebno u Sarajevu. Komšić se, nakon uspjeha na izborima 2014. godine i koaliranja sa SDA, suočavao s rasulom u vlastitoj stranci, uz prilično nejasne politike. 

Sve to vodit će do toga da se glasači koji tradicionalno glasaju za stranke ljevice, posebno u Sarajevu, masovnije okrenu Našoj stranci, koja je ostala principijelna svojim lijevim liberalnim politikama, uz sve popularnije rukovodstvo s Kojovićem i Sabinom Ćudić na čelu.

Naša stranka će na izborima 2016. godine ostvariti odličan izborni rezultat, postavši druga najjača stranka u Sarajevu. Ovaj rezultat potvrđen je i na izborima 2018., kada je osvojila oko 50.000 glasova, čak pet više nego na izborima četiri godine ranije.

No, ti izbori značit će da će Naša stranka prvi put morati preuzeti i konkretniju odgovornost u društvu. Naime, kao najjača lijeva stranka u Kantonu Sarajevo i predstavnik kratkotrajnog Bh. bloka (koji su tada još činili SDP i DF), poziciju premijera Kantona preuzet će Edin Forto te se, poslije kratke pauze s Vladom „petak 13“, na tu poziciju ponovo vratiti u Vladi „trojke“ i ostati na njoj do kraja 2022. godine.

Pod Fortinim vodstvom napravljene su mnoge pozitivne promjene u Kantonu, prije svega u pravcu daleko veće transparentnosti vlasti, poboljšanja putne infrastrukture, kvalitetnijih socijalnih programa, otvaranja grada prema svijetu i neznatnog poboljšanja kulturnog života. Ipak, utisak je da se moglo puno više nego što je urađeno. Također, stječe se dojam da su procesima u Kantonu Sarajevo dominirali Elmedin Konaković i NiP, dok su se predstavnici Naše stranke u svemu držali pomalo i rezervirano radi izbjegavanja veće odgovornosti.

Izbori 2022. godine, na kojima je ponovila identičan rezultat kao 2018., Našoj stranci su dodijelili mnogo ozbiljniju ulogu kada je, nakon Kantona, ona prvi put od svog osnivanja postala dio i državne i federalne vlasti, s Edinom Fortom kao novim državnim ministrom prometa i komunikacija.

Stranka koja je nekoć bila čuvena po lokalnim politikama sada je dobila i konkretnu praktičnu odgovornost odlučivati o najvažnijim državnim pitanjima. U jedan ofsajd NS je već ušla kada je, nakon dugogodišnjeg građenja narativa da nikad i ni po koju cijenu neće s nacionalnim strankama u vlast, na kraju ipak završila u koaliciji sa SNSD-om i HDZ-om, prihvatajući kvote namijenjene za predstavnike Bošnjaka. Naravno, radi se o prostoj realnosti konsolidacijskog modela na kojem je bh. utemeljena i tvrditi da ćete vi, uprkos njemu, uspjeti uraditi nešto drastično drugačije obično je zamajavanje javnosti.

Ipak, to im glasači neće pretjerano zamjeriti ukoliko politika kompromisa koju NS danas zagovara s partnerima iz trojke uspije državi donijeti konkretna poboljšanja, prije svega u procesu EU integracija koje se jasno nameću kao prioritet.

Ključni izazovi

NS je danas stranka koja oko sebe okuplja urbano i obrazovano stanovništvo koje se identificira s progresivnim vrijednostima stranke, te njen izborni rezultat sigurno neće biti gori nego u prethodnim ciklusima, ali teško da će biti i bolji.

Naime, Naša stranka učahurila se u urbanim centrima, prije svega Sarajevu i, da stvar bude gora, čini se i da nema pretjerano ambiciju širiti se dalje od Sarajeva i ići ka većem broju glasača.

Osim toga, ono što je evidentno je da ova stranka nema prevelik broj članova, što s rastom odgovornosti nailazi i na vrlo konkretne praktične probleme, prije svega u popunjavanju pozicija i preuzimanju inicijative.

Iako se njene politike prepoznaju kao one lijevo od centra, i ideološka pozicija stranke je i dalje vrlo heterogena. Mada je nominalno jasno definirana kao socijalno liberalna partija, NS zapravo i dalje okuplja vrlo širok dijapazon članstva, od neoliberala, preko pristalica zelenih politika, do tvrdih ljevičara koji ne kriju simpatije prema socijalističkom društvenom poretku i ekonomiji u rukama države.

Veliki problem svakako predstavljaju i unutrašnja disciplina i organizacija unutar stranke, pa tako nerijetko svjedočimo prepucavanju između članova stranke na društvenim mrežama, što odaje utisak krajnje neozbiljnosti, posebno kada ste i dalje relativno mala stranka.

Također, čini se da ova stranka i dalje nema jedan sveobuhvatan i jasan politički program te da se mnoge politike, poput zagovaranja neradne nedjelje, izmišljaju usput u hodu, kroz procjene koja bi rješenja mogla naići na podršku širih narodnih masa.

Ipak, uprkos svemu nabrojanom, Naša stranka i dalje ostavlja utisak organizacije koja okuplja pristojne ljude i koja nije kalkulirala po pitanju svojih temeljnih progresivnih politika i principa.

Cuke i mace

U periodu 2010.–2014. politike stranke, kao i njeni novi politički protagonisti počeli su se jasnije profilirati. Naime, Naša stranka, koja će se u međuvremenu početi definirati kao socijalno liberalna, postat će najprepoznatljiviji borac za ljudska prava, prije svega kroz zalaganje za ravnopravnost žena i LGBT populacije, individualne slobode, zelenu politiku, ali će u svom radu prvenstveno biti fokusirana na lokalne politike.

Zapravo, djelovanje na lokalnom nivou, koje je uglavnom uključivalo Kanton Sarajevo, kao i posvećivanje lokalnim temama vodit će do toga da će ovu stranku političari i protivnici pejorativno početi prozivati kao „stranku cuka i maca“ te joj spočitavati da nisu sposobni i kompetentni odlučivati o važnijim političkim pitanjima.

Projekt Stranke za BiH

Neki će reći i da su motivi za osnivanje Naše stranke bili mnogo perfidniji, odnosno da se radilo o akciji Harisa Silajdžića i Stranke za BiH da preko nove stranke ljevice podijele glasove SDP-a i tako sebi osiguraju vlast, što su navodno provodili preko Senada Pećanina, koji će pred izbore 2010. postati jedan od udarnih megafona Harisa Silajdžića.

Ako je to bio plan, on je definitivno epohalno propao, s obzirom na to da je Silajdžić te godine izgubio izbore za Predsjedništvo, dok je SDP na njima ostvario najveću pobjedu u historiji.

Na vanrednom kongresu 4. septembra 2021. godine Edin Forto je izabran za novog, četvrtog po redu predsjednika Naše stranke.