Život nam stalno nanovo potvrđuje, da braniti sebe od sebe, od neprijatelja i poluprijatelja, jedino se može prihvatanjem istine, piše ugledni neurohirurg dr. Kemal Dizdarević u kolumni za "Dnevni avaz".

Njegovu kompletnu kolumnu prenosimo u nastavku:

Nema održivog i trajnog napretka baziranog na lažima. To vrijedi za pojedince, narode, nacije, države.

Život se postepeno mijenja, evoluira i pomalo konvertira. I mi s njim. I tako treba. Samo budale ostaju iste, a veliki konvertiti misle da su oduvijek bili ono što su postali u posljednjoj fazi svoje konverzije.

Kada se razumije i prihvati sopstveni core, promjene ga mogu samo dodatno učvrstiti. Tako biva i s učenjem o bilo čemu, pa i o kolektivnom identitetu. Ko je spoznao kada je trebalo, njegov core je ostao čvrst bez obzira na vanjske utjecaje, iako su se površinske naslage mijena neprestano rađale i nestajale.

Nesuglasice s Papom

Te davne 1203. godine, Kulin ban, bosanski vladar počašćen titulom koja se susreće još samo kod naših zapadnih susjeda, na BiIinom polju je sazvao Sabor. To je učinio, prije svega, da prevaziđe nesuglasice s Papom koje su prijetile integritetu njegove male i reklo bi se uspješne banovine. Tadašnja Bosanska katolička crkva je nastojala dokazati da ne postoji nikakva doktrinarna hereza u Bosni, za koju je uporno okrivljivana od Zete (Crne Gore) i Ugarske (Mađarske), već samo greške u religioznoj praksi. Čak i da je Kulin folirao doktrinarne katolike oličene u Papi i Ugarima, a izgleda da nije, ipak je historija zabilježila da je umro kao katolik. Nije na samrtničkoj postelji negirao Papu, niti podržao ‘herezu'.

Bosna je tada, zvanično, bila katolička zemlja, a Hum (Hercegovina) ortodoksno područje. Imala je Bosna i Bosansku crkvu. Tadašnji lokalni predatori su se maliciozno žalili Papi zbog bosanske "hereze". Predatori su nastojali kreirati razlog i stvoriti uslove za napad i otimanje bosanske teritorije.

Koliko je bila mala ta naša Bosna, govori činjenica da je njeno katoličanstvo bilo nesamostalno i pod kontrolom Raguze (Dubrovnika), a koliko je bila periferna, govori činjenica da je svaka vjerska praksa u njoj bila izmijenjena, jer naprosto nije mogla biti doktrinarna, kako zbog udaljene zabiti naših šumovitih brda i oštrih planina, tako i zbog surovosti onog dolje humskog krša, odvojenog prirodnim preprekama od mora kao slobode.

Mađari su navaljivali, te pod krinkom priče o herezi krenuli otimati Bosnu od Bošnjana, sve dok nisu skršeni od Mongola koji nabrzaka paleći zemlje oko Bosne, zaobiđoše samu Bosnu, dokazujući nam još jednom snagu naše marginalnosti.

Jedinstven politički prostor

Kada je Stjepan Kotromanić 1326. pripojio Bosni pravoslavni Hum, tada je prvi put napravljena Bosna i Hercegovina kao vjerski šaren i po svojim unutrašnjim kontraverzama jedinstven politički prostor. Kotromanić je fluktuirao u svom vjerskom izražaju, podržavao je šizmu Bosanske crkve, a od pravoslavca je konvertirao u katolika zbog pragmatičnih razloga. On je tražio od Pape da pošalje školovane katoličke svećenike jer je težio da bosanskoj narodnoj vjeri doda ozbiljnu notu. Sahranjen je u Visokom u Franjevačkom samostanu 1353., a naslijedio ga je njegov nećak, poznati nam posljednji ban, a kasnije prvi kralj, Tvrtko I, čiji spomenik sada ima i Sarajevo, i to upravo na prostoru nekadašnje Vrhbosne (Sarajevo nije od jučer, njegove izvore tražimo u srednjovjekovnoj Vrhbosni s utvrđenim gradom Hodidjedom, koji je uz Brodac i Trgovište, ispunjavalo domicilno stanovništvo ukotvljeno u ovaj naš jezik. Spominjanje Ilidže i Butmira je ovdje digresija, iako i oni čine osnovu onoga što će jednom biti Sarajevo).

Sa zapada, mađarski katolički kralj je pomogao Tvrtku da se održi. Sa istoka, a nakon smrti cara Dušana, pomagao mu je pravoslavni Lazar Hrebljanović, koji mu je kao nagradu za pomoć u lokalnom ratu predao Mileševo (kraj današnjeg Prijepolja), manastir koji krije tajne i relikvije Svetog Save. Tvrtko nije imao problem sa "Srbljem", nije nikada pokušao da im se politički nametne, iako je potomak Nemanjića. Njegov interes je bila Dalmacija, sjeverna Hrvatska i Slavonija. Katolik Tvrtko je postao"kralj Srbljem i Bosni i Pomorju i Zapadnim stranam", skoro pa kralj onoga što će jednom u budućnosti biti srce buduće Jugoslavije.

I tako je katolički bosanski kralj Tvrtko, zajedno sa svojim pravoslavnim prijateljem princom Lazarom, poslao vojsku na Kosovo 1389. godine. Lazar je tamo ubijen, a Tvrtko je nakon dvije godine umro, ostavljajući svoje kraljevstvo u postepenoj i kontinuiranoj deklinaciji. Bosanska crkva, kao narodni odgovor na vjekovne igre dominacije okolnih sila, ali i odraz naše jedinstvenosti i marginalnosti, na kraju je ugašena akcijom iznutra, od strane bosanskog kralja Tomaša, a pod pritiskom Pape, i to samo nekoliko godina pred tursku invaziju.

Isti taj bosanski narod će na svom prostoru dočekati Turke i bit će uvučen u još jednu historijsku igru s novom i moćnom silom koja će, nošena krilima velike i kao granit čvrste religije, uskoro doprinijeti usložnjavanju naših identiteta. Turci će biti gospodari, a Bošnjani, domicilni stanovnici Bosne, bez obzira na vjeru i dalje će ostati kontinuum istog genetskog jezera čije se karakteristike mogu pratiti od davnina pa do danas. Od Kulina bana do našijeh dana.