Bilo kojoj tvrdnji ili priči je često dovoljno samo da joj se vjeruje. Bila istinita ili ne.

Ispričat ću ovdje jednu priču. Istinitu.

Priča je o općenitoj surovosti događaja determiniranih sitnim strastima. Ali da bi događaji bili uistinu surovi moraju se desiti u okolnostima zla, nebrige i socijalne nesigurnosti.

Priča može biti ispričana u raznim vremenima, i to uvijek u vremenima u kojima su pojedinačni bjesovi bili jači od brige za sigurnost ljudi.

Takva priča je mogla biti ispričana tokom opsade Sarajeva (pročitah najnoviju knjigu Dr. Šimunovića, poznatog sarajevskog predratnog i ratnog neurohirurga, koji je pisao o događajima u opkoljenom Sarajevu na ilustrativan i potreban način).

Svoji ciljevi 

Takva suštinski slična priča o surovosti se mogla desiti i u državi 30 godina nakon rata (ubistvo mladića koje je trebalo biti zaboravljeno, te su „oni u zaboravu“ sebe naprosto uvjerili da su čitav događaj stvarno zaboravili, a neki su tom događaju - što reče onaj sudski filozof – samo rašomonski pristupili, a sve jer je nenarodna vlast, u vremenu nesigurnosti, bjesove surovih koristila za svoje ciljeve).

Odmah nakon kraja onog strašnog Hitlerovog rata, započetog na ideji biologije transponirane u međuljudske i međunarodne odnosa (zato i danas svaka pogrešna upotreba DNK u socijalnom kontekstu izaziva jezu), pojedini partizani (iz vojske koja je zvanično zastupala ideološki stav da smo jednaki) su pod unutrašnjim, ali i vanjskim, pritiskom nekih svojih bjesova pokazivali surovost koja i danas uznemirava. Posebno potomke onih koji su je direktno osjetili.

Pa kada je pripadnik 3. Proleterske brigade došao u Sarajevo, kao naoružani oslobodilac, i slučajno sreo vlasnika jednog hotela u centru grada, on se brzo prisjetio nekih ustvari sitnih, a za njega krupnih, neugodnosti koje je ranije doživio s tim vlasnikom pa ga je naprosto upucao na ulazu u njegov hotel. Pravu dubinu tragedije je potencirala činjenica da je mrtvo tijelo tog vlasnik hotela naprosto nestalo i da je ubijeni čovjek proglašen mrtvim tek skoro deset godina kasnije. Ubica je napredovao na socijalnoj ljestvici tadašnjeg društva, a njegovi potomci su postali dobri i uspješni ljudi.

Istina se krila od potomaka 

O ovoj pojedinačnoj tragediji, koja je bila odraz tadašnjih okolnosti, se nije pričalo. Istina se krila od potomaka ubijenog koji su vodili svoje borbe u polutami porodičnog zaborava. Istina se krila, da ne bi široko otvorenih očiju, prerano shvatili gdje su i šta ih možda u budućnosti čeka.

A kao što vidimo budućnost je bila puna sličnih priča. Sve zbog bjesova jačih od brige za sigurnost ljudi. Sve zbog loše vlasti koja je jedini kontinuum ovih prostora.

Dokle će, niko ne zna, čak ni mi puni kognitivnih predrasuda tj. optimizma.

Valjda “promjene“ napokon stvarno postanu promjene.