Duga je lista lidera u BiH koji su smjenjivani od visokih predstavnika, a neki su zbog toga završavali i na smetljištu historije. Tu sudbinu su tokom svojih mandata doživljavali Dragan Čović, Ante Jelavić i Mirko Šarović kao članovi Predsjedništva, Nikola Poplašen kao predsjednik RS, Dragan Kalinić kao predsjednik Narodne skupštine RS...

Gledajući s današnje distance, njihova (ne)djela i razlozi za smjenu uistinu izgledaju krajnje benigno u odnosu na ono što Dodik godinama čini, od širenja vjerske i nacionalne mržnje, preko kočenja evropskog puta BiH, do višestrukog udara na državu i ustavni poredak.

 Testiranje strpljenja

Godinama je Dodik testirao međunarodnu zajednicu i probosanske političare, odmjeravao koliko daleko može ići i pomjerao granicu dozvoljenog. Ovoga puta odlučio je tu granicu dobrano prijeći, pa je Narodna skupština RS usvojila zakon na osnovu kojeg na teritoriji ovog entiteta ne važe odluke ni visokog predstavnika ni Ustavnog suda BiH.

Odlukom o Ustavnom sudu Dodik i RS otišli su i dugi korak dalje od retorike o „vraćanju izvornih nadležnosti“, s obzirom na to da je Ustavni sud BiH dejtonska kategorija ugrađena u izvorni tekst Aneksa 4. Dejtonskog mirovnog sporazuma.

Drugim riječima, Dodik je, zajedno s NSRS, udario na izvorni Dejtonski mirovni sporazum, na koji se tako voli pozivati, te de facto izašao iz Ustava. Prethodno je iz Ustavnog suda povučen jedini preostali srpski sudija Zlatko Knežević.

 Šta dalje

Postavlja se pitanje „šta dalje“. Da je BiH ozbiljna i pravna država, stvar bi išla po PS-u: Ustavni sud bi hitro poništio ovu odluku, Tužilaštvo BiH i SIPA bi reagirali u roku odmah i odgovorne za pokušaj rušenja ustavnog poretka države priveli licu pravde.

Problem je što se upravo na ovakvim primjerima pokazuje da je Dodik u pravu, tj. da ova država ne funkcionira kao država. Naime, u svim navedenim institucijama njihove rukovodeće kadrove postavili su upravo političari i iluzorno je očekivati da će oni udariti na svoje šefove, tj. provoditi zakon dok ga oni krše. U zločinu kreiranja takvog sistema Dodiku su društvo pravili njegovi bošnjački i hrvatski partneri, a ni nove vlasti ne pokazuju namjeru da mijenjaju tu praksu.

No, upravo u ovakvim situacijama vidi se, zapravo, da su takve partokratske prakse porobljavanja države dovele i do njenog obesmišljavanja.

Stoga, jedina adekvatna i smislena reakcija koja još može očuvati državu i njen ustavni poredak može doći od visokog predstavnika.

Od prvog dana imenovanja, Dodik, uz svojstvene uvrede, tvrdi da ne priznaje visokog predstavnika i da on nije legalan u BiH. Odlukom NSRS tome je dao i pravnu dimenziju.

Za razliku od svog prethodnika, Kristijan Šmit (Christian Schmidt) je pokazao da je spreman koristiti bonske ovlasti. No, svojim potezima kao da je potvrđivao Dodikovu tezu, jer, osim poništavanja dvije-tri neustavne odluke NSRS, Šmitove intervencije bile su uglavnom koncentrirane na prostor Federacije, dok je RS uglavnom bila oslobođena zadiranja u njihovu teritoriju.

 Pobijediti NATO

A sve osim smjene Milorada Dodika bio bi nedostatan potez. Jer, od čega bi u tom slučaju međunarodna zajednica mogla strahovati? Da će, možda, Dodik krenuti i pobijediti NATO, koji, također, po Dejtonu ima mandat da djeluje u BiH. Sve drugo, čak i „dogovor“ da Dodik povuče ove odluke, a istrguje nešto zauzvrat, bilo bi mu samo davanje vremena da iskoristi sljedeću priliku i povuče još radikalniji potez.

Dodik je proteklih godina neupitno i nedvosmisleno demonstrirao njegovo urazumljivanje, odnosno da ni saradnja ni dogovor s njim nisu mogući.

Moguće ga je jedino ukloniti, trajno, a visoki predstavnik ima te ovlasti.

 Krivična odgovornost

U Krivičnom zakonu BiH, članu 156. koji se odnosi na krivična djela protiv integriteta BiH, stoji:

- Ko upotrebom fizičke sile ili prijetnjom upotrebe fizičke sile pokuša da promijeni ustavni poredak Bosne i Hercegovine ili da svrgne njene najviše institucije, kaznit će se kaznom zatvora najmanje pet godina.