Ugledni neurohirurg dr. Kemal Dizdarević napisao je novu kolumnu za "Avaz", a ovaj put je tema bila prvostepena presuda u aferi "Respiratori", gdje je premijer FBiH Fadil Novalić osuđen na četiri godine zatvora, vlasnik preduzeća Srebrena malina Fikret Hodžić na pet, a bivši direktor FUCZ Fahrudin Solak na šest.

Njegovu kolumnu prenosimo u nastavku:

- Krenimo simplicirano, ali vodeći računa o činjenicama.

Tri su činjenice koje treba naglasiti:

- Srebrenoj malini nije trebalo biti dozvoljeno da nabavlja kompleksnu medicinsku opremu, koja direktno utječe na ishod liječenje, tokom pandemije;

- Civilna zaštita nije zakonski mogla učestvovati u javnim nabavkama u korist Maline;

Direktno ugrožavali liječenje

- Portabl respiratori (ACM812A) su direktno ugrožavali liječenje i život pacijenata, kada su korišteni za prolongiranu respiratornu podršku u Intenzivnoj jedinici KCUS, u slučajevima teško oboljelih od Covida-19. To su javno potvrdili i oni koji se najbolje razumiju u ovu problematiku i koji su direktno bili uz pacijente - anesteziolozi!

Sudija Suda BiH, koji je dao izdvojeno mišljenje u predmetu "Fadil Novalić i ostali", kaže (parafraziram) da svaka zloupotreba (uključujući ovu grupu) nije krivično djelo, da u ovom slučaju nisu prezentirani nedvosmisleni i jasni dokazi, te da Sud ne može zasnivati odluke na pretpostavkama i mišljenjima. Upravo tako, sudska praksa, kao ni nauka, ne može biti bazirana na mišljenjima i pretpostavkama. Nauka je bazirana na dokazima. Sudska praksa mora biti bazirana na dokazima.

A šta je to dokaz i kako se dolazi do njega?

Dokaz omogućava da se od pretpostavke dođe do istinite tvrdnje. Dokazivanjem u sudskom postupku se utvrđuje činjenično stanje, a predmet dokazivanja su sporne, ali relevantne pravne činjenice.

Kliničke studije

Kliničari dolaze do dokaza na osnovu precizno dizajniranih randomiziranih kliničkih studija, a bazična nauka na osnovu naučnog ciklusa koji podrazumijeva obavljanje eksperimenta, otkrivanje zakona, stvaranje teorije koja rađa pretpostavke i na kraju vraćanje na eksperiment radi dokazivanje pretpostavki.

Naučnik kroz naučni proces opservira, replicira, interpretira i verificira. Sudija, na određeni način, treba da radi nešto slično.

Naučna opservacija se odvija tokom eksperimenta i rađa hipotezu. Zatim se repliciraju (ponavljaju) okolnosti da bi se isključila mogućnost da je zapažanje slučajno. Nakon toga se interpretira. Međutim, interpretacija ovisi o stepenu znanja onoga ko interpretira u vrijeme kada je interpretacija izvršena. Zato reinterpretacija stare opservacije može dati sasvim novi uvid. Verifikacija podrazumijeva da opservacija može biti prepoznata od strane bilo koga ko je kompetentan i ko prati orginalne protokole (metodologiju). Uspješna verifikacija znači da je opservacija postala činjenica. Znači da je dokazana kao valjana.

Naučni proces i sudski postupak se razlikuju u metodu i efikasnosti, te u stepenu objektivnosti. Nauka je objektivna, dok je sudska praksa bazirana na dokazivanju i interpretiranju koje je subjektivizirano i značajno limitirano kapacitetom onoga ko dokazuje, ko interperetira i ko na kraju odlučuje.

Doći do kvalitetne odluke ne podrazumijeva samo ograničiti svoju prosudbu na ono što neposredno vidiš ili nesvjesno (ili čak svjesno) želiš da vidiš i dobiješ kao rezultat. Vjerodostojni kreator odluke /sudac ima snagu i kapacitet da vidi i druge perspektive i uvaži druge tvrdnje. Da prepozna prave dokaze, da ih interpretira sa minimumom subjektivnosti, da ozbiljno razmatra tvrdnje koje dolaze iz nesimpatičnog krajolika i odbojnih ljudi. Da ne eliminira potencijalne dokaze samo zato jer idu protiv njegovog, već ranije formiranog, stava (predubjeđenja).

Tendenciozno prezentirano

Izdvojeno mišljenje koje nam je netipično i tendenciozno prezentirano (sigurno postoje razlozi za to: neke razloge znamo, npr. pomoć Apelacionim vijeću Suda BiH da donese "pravilnu" odluku, dok druge možemo samo pretpostaviti, a nikako ustvrditi) ne uzima u obzir dokaze Tužilaštva ili ih degradira na nivo pretpostavki. Ovo mišljenje uopće ne vodi računa o nastalim posljedicama na osnovu kojih se mogu dobiti dodatni dokazi o značenju aktivnosti ove grupe, nepravomoćno osuđenih, po živote pacijenata oboljelih od Covida-19. Naravno, njihova opasna djelatost nije bila predmet ovog suđenja (možda će biti predmet nekog drugog i nekom drugom), ali je ipak treba istaknuti jer govori o bezočnom postupanju koje uopće nije marilo za eventualne posljedice po živote nemoćnih pacijenata.

Nisu još na jasan način prezentirani dokazi i opseg tragedije koja se desila korištenjem ovih respiratora, tako da se to nije moglo koristiti u postupku, ali je ovim postupkom jasno dokazano da se pomenuti respiratori nisu smjeli koristiti na način na koji su se koristili u Intenzivnoj jedinici KCUS tokom pandemije. Postoje pretpostavke, proistekle iz ovog postupka, da je korištenje ovih respiratora, i to uprkos glasnim upozorenjima stručnjaka da se ne smiju koristiti na taj način, ustvari bilo svjesno i naročito drsko postupanje, u inat onima koji suprotno tvrde, pri tome ne vodeći računa o životima ljudi i posljedicama koje proističu iz takvog, zlobom ispunjenog, inata.

O Ambasadi SAD 

Sudija priča o dokazima, indirektno tvrdeći da je jedna važna Ambasada utjecala na sudski postupak time što je tužitelje proglasila herojima mjeseca. Ispade da je dokaz utjecaja na Sud ta simbolična i pomalo smiješna pohvala tužiteljima. To nije nikakav dokaz utjecaja na Sud. To je samo potvrda da Ambasada misli da su tužitelji hrabri jer su se uhvatili u koštac sa ovim teškim slučajem. Desilo se da onaj ko priča o važnosti dokaza uzima primjer obične pretpostavke i podvodi nam je kao značajan dokaz. Onaj ko sudi i prosuđuje ne bi trebao javno brkati pretpostavke i dokaze jer analogno tome, moguće je da se na sličan način odnosi i prema nekim drugim, u samom postupku važnim, dokazima.

Ali ovom tvrdnjom, pretpostavljamo, indirektno se omalovažava stav drugih sudija iz Sudskog vijeća. Time se kaže, da je ova nagrada tužiteljima, ustvari indirektna poruka Ambasade samim sudijama da bi trebali osuditi optužene. Time se kaže, da sudije ne donose autonomne odluke bazirane na Zakonu, već da obična čokolada iz značajne Ambasade, dodjeljena tužiteljima, može utjecati na sudske odluke.

Ako je ovakav mentalni modus bio osnova za procjenjivanje ponuđenih dokaza i za donošenje definitivne odluke onda postaje jasno zašto je dobro da postoji instanca Sudskog vijeća i mogućnost preglasavanja.