Balkanski kasapin i nekadašnji predsjednik Savezne Republike Jugoslavije (SRJ), Srbije i Socijalističke partije Srbije, haški optuženik Slobodan Milošević uhapšen je na današnji dan, 1. aprila 2001. godine u Beogradu, nakon dvodnevne akcije i višesatnih pregovora o njegovoj predaji vlastima.
Obustavljen proces
Iako je pred Međunarodnim sudom pravde u Hagu još 27. maja 1999. godine optužen za ratne zločine na Kosovu, Milošević je uhapšen pod optužbom za finansijske malverzacije povezane s carinom. Taj proces nije vođen jer je 28. jula 2001. izručen Haškom tribunalu pred kojim je optužen za ratne zločine na Kosovu, za ratne zločine i genocid u Bosni i Hercegovini i ratne zločine u Hrvatskoj. Presudu nije dočekao jer je umro 11. marta 2006. godine. Zbog njegove smrti proces je obustavljen 14. marta 2006. godine.
Međutim, šta se dešavalo uoči 1. aprila 2001. godine?
U tekstu prijave koju je koju je podneo tadašnji pomoćnik načelnika Uprave kriminalističke policije zadužen za suzbijanje finansijskog kriminala Miodrag Vuković navedeno je da je Milošević "prekoračujući granice svog službenog ovlaštenja izdavao nezakonite naloge, u suprotnosti sa zakonskim i ustavnim ovlaštenjima predsjednika Srbije i predsjednika SRJ" u ukupnom iznosu od više od 1,7 milijardi dinara i više od 197 miliona tadašnjih njemačkih maraka.
Izborni poraz, demonstracije, pa hapšenje
Hapšenje balkanskog krvnika uslijedilo je pola godine nakon njegovog poraza na izborima za predsjednika SRJ u septembru 2000. godine i masovnih demonstracija koje su uslijedile 5. oktobra zbog Miloševićevog odbijanja da taj izborni poraz prizna.
Hapšenje je zvanično počelo prije 1. aprila, u večernjim satima, ali je Miloševića, koji je s porodicom tada živio u elitnom beogradskom naselju Dedinje, u vili indikativnog imena "Mir", svojim prisustvom i glasnom podrškom "bilo spremno da brani" nekoliko desetina simpatizera.
Noć između 30. i 31. marta 2001. najprije su obilježili govori podrške Miloševićevih političkih saradnika ljudima okupljenim u "narodnu stražu" koja je čuvala vilu i Miloševića, lažna vijest da je uhapšen, objašnjenje Miloševićevih saradnika da je ta lažna vijest plasirana "kako bi se spriječile velike grupe ljudi koje su krenule ka Beogradu da brane Miloševića" i kratko pojavljivanje Miloševića na kapiji vile da bi - mahnuo okupljenima.
Oko pola dva poslije ponoći Milošević za Radio B92 izjavljuje da "pije kafu s drugovima", ljude koji su se okupili da ga štite pohvaljuje jer su im "na srcu naš narod i nacionalno dostojanstvo" i ističe da "nije uplašen".
Ulazak specijalaca u vilu "Mir"
Nešto prije tri sata ujutro 31. marta Specijalna antiteroristička jedinica prilazi kapiji, baca šok-bombe, i ulazi u dvorište vile, čuju se i pucnji, da bi nakon toga pristigla podrška od tridesetak policajca naoružanih automatskim puškama, a sa njima i tadašnji načelnik Resora državne bezbjednosti Goran Petrović.
Miloševićeve pristalice i novinare pred zoru 31. marta policija udaljava nekoliko stotina metara od vile čiji ulaz osiguravaju jake policijske snage i nekoliko džipova.
Tadašnji ministar unutrašnjih poslova Srbije Dušan Mihajlović u 9:30 sati organizuje vanrednu konferenciju za novinare i izjavljuje da je Vojska Jugoslavije (VJ) spriječila policiju da uhapsi Miloševića koji je poručio da ga "živog neće odvesti u zatvor".
Sat nakon toga, stotinjak Miloševićevih pristalica probilo je kordon policije, a oko podneva to uspjeva još jednog grupi od oko 150 ljudi, i svi zajedno ponovo "čuvaju" Miloševića ispred ulaza u vilu.
Istovremeno je trajala vanredna sjednica Vlade Srbije koja je pozvala "sve naoružane civile" da odmah polože oružje "kako bi se izbjegle žrtve i omogućilo privođenje Miloševića istražnom sudiji".
Niko ne smije biti nedodirljiv
Tadašnji premijer Srbije Zoran Đinđić kritikovao je ponašanje "pojedinaca" iz Generalštaba VJ i Gardijske brigade jer su "sistematski sprječavali republičke organe u vršenju njihove dužnosti" i "pružali otvorenu podršku naoružanim civilima u ličnom obezbjeđenju" Miloševića.
U poslijepodnevnim satima, nakon sastanka s tadašnjim načelnikom Generalštaba VJ Nebojšom Pavkovićem, tadašnji predsjednik SRJ Vojislav Koštunica izjavio je da "da nijedan pojedinac, pa ni Slobodan Milošević nije vrijedan građanskog rata i krvoprolića, da nijedan pojedinac ne smije i ne može da ugrozi državni i nacionalni interes i da niko ne smije biti nedodirljiv".
Sat nakon ponoći 1. aprila tadašnji ministar unutrašnjih poslova SRJ Zoran Živković izjavio je za Radio Slobodna Evropa da se u vili vode pregovori o Miloševićevoj mirnoj predaji policiji, a oko dva sata nakon ponoći nekoliko desetina policajaca u punoj borbenoj opremi približilo se rezidenciji.
Oko pola pet ujutro iz vile se začulo pet pucnjeva, a iz dvorišta je velikom brzinom izašla kolona automobila u kojoj se nalazio i Milošević.
U pet sati Ministarstvo unutrašnjih poslova Srbije zvanično je saopćilo je da je Milošević uhapšen "bez otpora", a ministar Mihajlović izjavio da je Miloševićeva kćerka Marija pucala neposredno prije nego što je on uhapšen.
Izručenje Haškom tirbunalu i optužbe
Slobodan Milošević je 28. juna 2001. godine izručen Tribunalu u Hagu, na osnovu uredbe Vlade Srbije koju je Ustavni sud SRJ istog dana proglasio "neustavnom".
Budući da je 28. juni veliki pravoslavni praznik - Vidovdan, za koji su vezana dva, za Srbiju presudna historijska događaja, Boj na Kosovu 1389. godine i atentat na Franca Ferdinanda u Sarajevu 1914. godine, u dijelu javnosti u Srbiji "izbor" baš tog datuma za izručenje Miloševića Tribunalu posmatra se i danas kao namjera da se Srbija "dodatno ponizi".
Nakon izručenja, optužnici protiv Miloševića, pored ratnih zločina na Kosovu, dodane su i optužnice za ratne zločine i genocid u Bosni i Hercegovini i ratne zločine u Hrvatskoj. Suđenje je počelo 12. februara 2002. godine, a Milošević je optužnicu ocjenio kao "zli i neprijateljski napad" na njega i negirao krivicu.
Umro je 11. marta 2006. godine u ćeliji pritvora u Ševeningenu, a Ministarstvo vanjskih poslova Nizozemske saopćilo je da je Milošević umro prirodnom smrću.
