Najznačajniji predstavnici avangarde, preporoda i modernizma u bosanskohercegovačkoj književnosti, saglasni su svi književni historičari, jesu Ahmed Muradbegović i Hamza Humo.
- Bez kulture, bez velike sveopće kulture nema nove umjetnosti. „Hamlet“, „Božanska komedija“, „Faust“, „Raj““, Peer Gynt“, „Idiot“, „Vaskrsenje“, bili su nekad djela, danas su samo riječi, pojmovi, simboli pomoću kojih se novi umjetnik izražava… Umjetnost uopće nema atributa u smislu vremenskom i prostornom, ona nema ni starosti ni mladosti, jer je apsolutna i vječna – govorio je Muradbegović davne 1924. godine o svom shvatanju umjetnosti.
U vrijeme u kojem je živio i stvarao, Muradbegović nije bio shvaćen, a donekle ni prihvaćen od uskogrude sredine, koja je svaku avangardnu misao i djelovanje osuđivala, ne zbog toga što je bila pogrešna, nego zbog straha od posljedica koje bi uzdrmale njihovu sigurnost i pozicije.
Ahmed je u svojim djelima oštro kritizirao patrijarhalnu zatvorenu sredinu, njenu inertnost i učmalost, te položaj žene, jer je vidio „ispred svoga vremena“, ali ga ipak ne možemo svrstati u socijalne pisce. Jer, u svoja djela on je unosio velike emocije, a specifičnim načinom pisanja romantično je govorio o Bosni i Hercegovini i njenoj prošlosti, njenim ljudima i problemima. Ovaj velikan pisane riječi, liričar, romansijer, dramski pisac, reditelj, novelist i publicist ostavio je neizbrisiv trag u književnosti i historiji BiH, ali još nije dobio priznanje i mjesto koje zaslužuje, o čemu je 1987. godine pisao i naš književnik i borac za bošnjački identitet Alija Isaković:
- …nadam se da Ahmed Muradbegović dobije odgovarajuće mjesto u muslimanskoj, bosanskohercegovačkoj i jugoslovenskoj književnosti; prvenstveno bosanskohercegovačkoj iz koje je bio izopćen – nešto vlastitom krivnjom, nešto nemarnošću bosanskohercegovačke kritike i književne historije, a nešto nedokučivim životnim usudom.
Kreator Dubrovačkih ljetnih igara
Ahmed Muradbegović rođen je 3. marta 1898. u Gradačcu. Njegov otac Hilmi-beg potječe iz poznate porodice Gradaščevića, s majčine strane, a s očeve od čuvenog tuzlanskog Ahmed-kapetana Muradbegovića. Prema porodičnom predanju, Muradbegovići su iz Budima doselili u Tuzlansku nahiju u vrijeme turskog napuštanja Ugarske. I Ahmedov brat Husein bio je pisac.
Nakon završene osnovne škole u rodnom mjestu, pohađao je tri razreda gimnazije u Tuzli, potom sarajevsku Veliku gimnaziju (današnju Prvu gimnaziju), te gimnaziju u Bihaću, da bi 1917. godine bio mobiliziran u austrougarsku vojsku u kojoj je služio do kraja Prvog svjetskog rata.
Godine 1919., nakon konačno položenog završnog gimnazijskog ispita, upisuje studij prava u Sarajevu, a poslije dva semestra prelazi na Filozofski fakultet u Zagrebu, gdje je diplomirao nacionalnu historiju, opću historiju i historiju južnoslavenske književnosti, latinski i njemački jezik. Uporedo je završio i Glumačku školu u Zagrebu.
Od 1921. godine Ahmed je bio član Hrvatskog narodnog kazališta i pomoćni reditelj legendarnog jugoslavenskog reditelja Branka Gavelle, a potom se zaposlio kao nastavnik Glumačke škole i profesor Prve realne gimnazije u Zagebu. Za vrijeme Drugog svjetskog rata radio je kao intendant Hrvatskog državnog kazališta u Sarajevu zbog čega mu je 1945. godine suđeno. Godine 1947. biva amnestiran i postavljen za korespondenta u Zadružnom savezu u Gradačcu.
Muradbegović je jedan od osnivača Narodnog pozorišta Tuzla (1949), kao i časopisa “Pozorište”. Od 1956. do 1960. godine bio je direktor Drame Narodnog pozorišta u Banjoj Luci, nakon čega je penzioniran te preseljava u Dubrovnik, gdje učestvuje u kreiranju Dubrovačkih ljetnih igara.
Najeminentniji bh. dramski autor
Prvo djelo, pjesmu „U krvi i plamenu“ objavio je u devetnaestoj godini života, u „Sarajevskom listu“, 1917. godine. Potom objavljuje zbirku novela „Haremska lirika“, 1921. godine.
