Više od 150 spasilaca iz Bosne i Hercegovine proteklih deset dana bilo je angažovano na traganju i spašavanju preživjelih ispod ruševina zemljotresom razorenih južnih turskih gradova. Među hrabrim bh. spasiocima, koji su ispod ruševina zgrada uspjeli izvući najmanje 26 ljudi, bila su i braća Adi i Omer, iz Sarajeva.

Dan nakon što je prvi spasilački tim iz Bosne i Hercegovine krenuo za Tursku, na naslovnicama medija proširio se naslov: "Spasilački tim iz BiH uspješno izvukao 70-godišnjeg muškarca ispod ruševina razorenog Hataja." Bio je to, bez sumnje, trenutak koji je izazvao ponos svih građana Bosne i Hercegovine.

Upravo Adi i Omer, dvojica "strašnih momaka" iz Sarajeva, i njihove kolege, vođeni motom "ko spasi jednog čovjeka, spasio je čovječanstvo", bili su razlog da nakon dugo vremena osjetimo jedan nevjerovatan ponos i sreću. Podsjetili su nas da je Bosna i Hercegovina mala zemlja velikog srca i velikih ljudi. Osim u emocionalnom, značajnije od toga, u onom praktičnom smislu potvrdili su da Bosna i Hercegovina, u mnoštvu svojih proceduralnih problema i prepreka, ima spremne i obučene ljude koji mogu odgovoriti na izazove u najvećim katastrofama.

Adi i Omer su pripadnici gorskih službi spašavanja iz sarajevskih općina Novi Grad i Ilidža, a proteklih nešto manje od 10-ak dana tragali su za preživjelima ispod ruševina u Antakji (Antiohiji), u Hataju, jednom od turskih gradova koji je pretrpio najteže posljedice. U razgovoru za Anadoliju prenijeli su iskustva iz regije koju su u ponedjeljak, 6. februara, pogodila dva snažna zemljotresa, magnitude 7,7 i 7,6, sa epicentrom u gradu Kahramamarasu, usljed čega je, zasad, poginulo više od 40.000 ljudi.

Tišina prilikom prvog pogleda na Hataj iz helikoptera

Adi Vrabac, koji je bio u ekipi GSS-a Kantona Sarajevo, prisjeća se momenata kada su stigli u razoreni Hataj, a prvi pogled na skoro pa sravnjeni grad bio je iz helikoptera, kojim su do Hataja prebačeni iz Adane.

- Znali smo da idemo u regiju koja je razrušena, međutim kada smo iz helikoptera vidjeli kakve su razmjere te katastrofe, na trenutak smo svi zanijemili - kaže Vrabac.

Odmah nakon slijetanja u Hataj razgrupisali i kenuli na teren.

- Što se tiče katastrofe, nema toga snimka, nema slike koja bi to dočarala. Jednostavno idete gradom, čujete zvuk sirene hitne pomoći koji ne prestaje, pred očima su vam nepregledne kolone vozila - priča Vrabac.

Na pitanje o čemu čovjek razmišlja kada svjedoči jednoj katastrofi takvih razmjera, Vrabac odgovara kako u tom momentima čovjek jednostavno shvati koliko je u suštini nebitno sve materijalno.

- Mi smo nalazili bukvalno ljude prikliještene pod ormarima u kojima su bile stvari koje su sticali tokom života. Vidite neotvorene posteljine, neotvorene servise za jelo. Ali na kraju, niko nas nije pitao, "jeste li mi našli zlato, imovinu, nešto materijalno", svi su pitali "jeste li našli brata, sestru, oca, majku". U tom smislu, kao čovječanstvo trebamo iz ove tragedije izvući pouku da u životu ne čekamo neke velike trenutke, jer ti trenuci možda neće ni doći. Da svaki trenutak uživamo u životu, trudimo se da budemo razlog da neko drugi uživa u svom životu. Jer kada se sretnete sa svim tim stvarima ispod ruševina, onda zamislite kako je to do prije par dana bila sretna porodica, a za pola minute sve je nestalo.

Ističe kako je bilo dosta momenata i vrlo potresnih trenutaka koje će pamtiti do kraja života.

- Radili smo na ruševini jedne 13-spratnice. Izvlačili smo tijela, u dvije minute izvukli smo dvoje, muškarca i mlađu djevojčicu, pretpostavljam da su bili otac i kćerka. Kasnije smo također pronašli tijela majke i dvoje djece. To je nekako meni ostalo, pored svih drugih stvari, najpotresnije i najupečatljivije - kaže Vrabac.

Dešavalo se također da su nalazili tijela ispod ruševina ali nisu u stanju bili izvući bez mehanizacije, što je također bilo potresno.

"Svaka čast turskom narodu na snazi"

Posebno ga je, kaže, dojmio turski narod i način na koji se nose s najvećom katastrofom koja je pogodila njihovu zemlju u posljednjih 100 godina.

- Što se tiče turskog naroda, ja zaista nemam riječi. Ljudi su u svoj toj nesreći pokazali toliko gostoprimstvo i takvu otpornost, i odgovorno stojim iza svake ove riječi. Ostali su bez ičega, ali pokazali da i ono malo što im je ostalo može biti dovoljno za sve. Zaista svaka čast turskom narodu šta je preživio, šta preživljava i šta ga još čeka. Ja sam siguran da će uspjeti i da će obnoviti čitavu tu pokrajinu. Jedva čekam da se sve to obnovi i da ponovo dođem i na neki način se refrešujem s lijepim uspomenama - kaže Adi Vrabac.

Iako je od brata Omera, koji je također bio u Antakji, u pojedinim momentima bio udaljen svega par kilometara, u Hataju se nisu uspjeli vidjeti. Čuli su se samo jedanput putem telefona, a bilo je to 14. februara, kada ga je uspio nazvati i čestitati mu rođendan.

- Bio mu je rođendan, nazvao sam ga i čestitao mu, to je prvi i jedini put da smo se mogli čuti, razgovarali smo dvije minute. Naravno, bila je prisutna konstantna briga, jer brat vam je tu i ja kao stariji brat osjećao sam odgovornost ali istovremeno i ponos jer smo obojica bili dole zajedno - kaže Vrabac.

Na kraju kaže kako je zadovoljan poslom koji su uradili u Hataju, posebno zbog činjenice što su bili rame uz rame s profesionalcima iz cijelog svijeta.

- Na terenu smo uradili sve što je bilo u našoj moći, bili bi sretniji da smo mogli uraditi još više - zaključuje Vrabac.

Prava apokalipsa

Kakva katastrofa je pogodila jug Turske potvrđuju i riječi Omera Semića (25), Adijevog brata. Ističe kako su prije polaska, a na osnovu obuka koje su prošli, imali neku širu viziju svega što se dole desilo, međutim ono što su zatekli po dolasku u Hataj ličilo je na pravu apokalipsu.

- Vidjeli smo jedan grad koji je bukvalno nestao, iza kojeg je ostala hrpa prašine i hrpa ruševina, sve je izgledalo tako da ne daju nadu da će se ista živo izvući - govori Semić.

Tim spasilaca GSS Novi Grad, predvođen Fahrudinom Dobračom, već prvog dana je iz ruševina Hataja izvukao živu osobu. Tada je spašen 70-godišnji muškarac, koji je ispod ruševina izvučen 80 sati nakon zemljotresa. Omer je bio dio tog tima.

- To je bio jako poseban trenutak i sretan momenat za cijelu ekipu, podiglo nam je moral u odnosu na ono što smo vidjeli pri dolasku u Hataj - kaže Semić.

Nakon prvog radnog dana, koji je trajao 26 sati, tim spasilaca GSS Novi Grad vratio se u kamp kako bi se odmorili, no tek što su stigli dobili su infomaciju da je u Iskenderunu, također u Hataju, locirano osam živih osoba ispod ruševina jedne zgrade. Semić vrlo precizno opisuje kakva je atmosfera vladala u tim momentima.

- Uputili smo se prema tom mjestu i tada je nastupila jedna posebna molitva. Svi smo molili Boga da tim ljudima (ispod ruševina) podari snage da izdrže sat-dva, koliko bi trebalo trajati spašavanje, kao i da da snage spasilačkom timu koji će to realizovati, jer bili smo iscrpljeni. Hvala Bogu uspjeli smo izvući prvo šestočlanu, a potom i dvoje članova druge porodice. To je zaista poseban osjećaj. Jedno, rekao bih, nadrealno iskustvo. Koliko god ste tužni zbog svega oko vas, sve su ruševine i sve je uništeno, imali smo priliku da vidimo taj dar života, da neko dobije novu šansu, novu nadu u bolje sutra - kaže Semić.

Na pitanje može li opisati kakav je osjećaj kada u jednoj tako dramatičnoj situaciji, kada ne postoji baš previše nade da su ljudi preživjeli jednu takvu kataklizmu, ipak pronađu preživjele, Semić odgovara:

- Osjećaj koji je mene emotivno srozao je momenat kada se podigao jedan betonski čep i kada je bijela ruka uhvatila za rukavicu. Mislim da su u tom momentu svi zaplakali, iz jednog prostog razloga što uživo gledate Božiji dar života. Ustvari, tada vidite koliko značimo jedni drugima, koliko ne možemo jedni bez dugih. U takvim momentima osjećate nenormalnu sreću i nenormalnu tugu u isto vrijeme. Sreća jer ste ih pronašli, a tuga zbog svega kroz šta prolaze. Čovjek u tim momentima pokušava shvatiti šta je bilo u glavama tih ljudi tokom pet dana provedenih ispod ruševina, u skučenom prostoru visine nekih 25 centimetara, dužine metar i po. Njih šest unutra izvučeno je s mizernim povredama. Onda čujete da tu ima još dvoje i onda imate neku nadu da cijeli grad diše ispod ruševina, iako u podsvijesti znate da to nije tako.”

Kaže kako će jednu scenu iz Hataja zauvijek pamtiti.

- Otac, dijete od nekih četiri-pet godina i majka, zagrljeni u jednom stepeništu, gdje se cijela zgrada sručila na njih, vjerujem da je to slika koju cijeli naš tim neće moći nikad zaboraviti. Sličnih scena je bilo dosta. Na jednoj zgradi imali smo prizor oca koji drži dijete u krilu, nažalost nikome od njih nije bilo pomoći. To su, vjerujem, scene koje će nas proganjati do kraja života - ističe Semić.

Životinje nisu zapostavljene

I Adi i Omer naglašavaju kako je posebno fascinantno bilo to što se, dok se, s jedne strane, ulažu maksimalni napori da se dođe do preživjelih građana, istovremeno nije zapostavljana briga o životinjama nastradalim u zemljotresu, bilo da je riječ angažovanju veterinara na terenu pa do posipanja hrane za životinje pored ruševina. Kažu, cilj je bio izvući ispod ruševina sve što diše. Kažu kako je bilo nevjerovatno gledati kako ljudi koji su u zemljotresu izgubili sve, ono malo što imaju i što im je ostalo nastoje dati nekome drugom kome je možda pomoć potrebnija.

Omer ističe još jedan detalj koji je, prema njegovim riječima, bio jeziv.

- Došli smo u jednu ulicu, mislim da se zvala Gokcen. Ušli smo u primijetili da je na svakoj ogradi istaknut natpis sa podacima nekih osoba koje nisu pronađene, ostavljen je kontakt telefon. I onda, ostvari, vi imate "crno na bijelo" šta vas tu očekuje. Ispod ruševina bivale su cijele porodice - kaže Semić.

Iako značajno mlađi od brata Adija, Omer ima duži staž u GSS-u i njegovom zaslugom i nagovorom se i Adi uključio u GSS. U tom smislu, Omer je, kaže, posebno ponosan na brata.

- Mogu kazati da sam ponosan i da je ovo jedan vrhunac. Prvi put da je Bosna i Hercegovina odgovorila na katastrofu ovih razmjera izvan naših granica. To je posebna čast. Što se tiče brata on je moj idol. U svijet spašavanja on je pratio mene, on je moj prvi učenik, moj brat, otišao je dole, iskusio čari spašavanja u najhaotičnijim uslovima, vratio se živ i zdrav - zaključuje Semić.