U prvom masakru na sarajevskoj pijaci Markale, 5. februara 1994. godine, stradalo je 210 građana glavnog grada Bosne i Hercegovine, a ugledni vojni ekspert Berko Zečević predvodio je tim koji je istragom utvrdio vrstu projektila, pravac iz kojeg je mogao doletjeti i zone iz kojih je mogao biti lansiran, a u razgovoru s novinarom Anadolije je kazao da je nedvojbeno utvrđeno da je to bio minobacački projektil koji je lansiran od strane Vojske Republike Srpske (VRS).

U prvom, od dva masakra na Markalama, minobacačka granata kalibra 120 milimetara ispaljena s položaja VRS-a pala je na prepunu pijacu. Ubijeno je 68 građana Sarajeva, dok ih je 142 ranjeno.

Neki krugovi su osporavali opis događaja, a balističar Zečević je svojim naučnim i eksperimentalnim radom rušio sve propagandne pokušaje obmanjivanja javnosti i aboliranja odgovornih za ovaj stravični zločin.

Prisjećajući se te kobne subote prije 29 godina, Zečević je kazao da je tek navečer u vijestima saznao za tužnu vijest i vidio stravične snimke sa krvavih Markala.

Kao vojnog eksperta dva detalja su mu privukla pažnju i to izjava komandanta jedinica Ujedinjenih nacija koji je netom nakon masakra kazao da nije moguće utvrditi iz kog pravca je doletio projektil te televizijski izvještaji iz Beograda i Zagreba u kojim su svi tvrdili da je projektil eksplodirao sa blizinskim upaljačem iznad mjesta eksplozije.

“Odmah sam nazvao poznanika koji je bio šef Kriminalističke službe u Sarajevu i rekao da te tvrdnje nisu tačne i da se može utvrditi odakle je projektil došao jer kao stručnjak za municiju imam dostupne podatke američkih istraživanja kojim se može određivati pravac leta projektila ako postoje tragovi fragmenata na tlu i okolnim zgradama“, kazao je Zečević i dodao da je već ujutro bio na mjestu masakra i da ga je istražni sudija imenovao za šefa Komisije za istragu u kojoj je radio sa još trojicom kolega eksperata.

Bivši dizajner municije i šef odjeljenja za balistiku u tvornici municije Pretis, a kasnije i šef Katedre za odbrambene tehnologije na Mašinskom fakultetu u Sarajevu Zečević i njegov tim su imali zadatak da u roku od 36 sati naprave analizu na mjestu masakra i daju stručno mišljenje.

“Za tih 36 sati smo napravili analizu, utvrdili iz kog pravca je došao projektil na osnovu otisaka fragmenata na asfaltnom tlu u zoni kratera nastalog eksplozijom projektila. Obzirom da je stabilizator prodro u tlo, izmjerili smo ugao pod kojim se nalazio stabilizator u tlu, a što je odgovaralo upadnom uglu projektila u trenutku udara u tlo. To nam je omogućilo da odredimo zone iz kojih je projektil mogao da bude lansiran. Uradili smo izvještaj za istražnog sudiju i predali ga narednog dana. Većina reakcija na tu analizu su bile negativne jer su smatrali da ljudi u BiH, neovisno da li su Srbi, Hrvati ili Bošnjaci, nisu na tom intelektualnom nivou da mogu nešto stručno da dokažu. To je klasika odnosa prema stanovništvu Bosne i Hercegovine“, kazao je Zečević.

Sudije u Hagu prihvatile naučne dokaze

Pojašnjavajući da se na osnovu nađenog stabilizatora vrlo jednostavno moglo utvrditi da je to bio minobacački projektil 120 milimetara, Zečević je kazao da je u stabilizatoru bila čahura, osnovno punjenje u kojoj su bili podaci da je to proizvedeno u tvornici Krušik u Srbiji 1993. godine.

“Pravac doleta projektila je bio sjever-sjeveroistok. šira zona Mrkovića. Pošto minobacački projektil ima promjenjiva punjenja mi smo mogli samo reći da je lansiran duboko iz pozadine Vojske RS-a. Najbliža udaljenost u tom pravcu snaga Armije BiH bila je 1.800 metara od pijace Markale. Tu su bile linije razgraničenja. Nije se čuo trenutak ispaljenja projektila, a na 1.800 metarskoj udaljenosti bi se on vrlo jasno čuo u široj zoni. Nedvojbeno smo utvrdili da je to minobacački projektil koji je lansiran od strane Vojske RS-a“, rekao je Zečević.

Svojevremeno i dugogodišnji saradnik tribunala u Hagu kao neko ko je radio niz istražnih radnji za potrebe tužilaštva, uključujući i slučaj masakra na Markalama, Zečević je kazao da je suština istražnih radnji bila ta da su utvrđene neosporne činjenice o eksploziji, stradanju velikog broja ljudi, postojanja efekata fragmenata na asfaltnoj podlozi, kao i neosporna činjenica da se stabilizator projektila zabio u tlo. Za sve to postoje video i foto dokumentacija.

“Postoje snimci prije i poslije vađenja od strane vojnika Ujedinjenih nacija. Ja sam narednog dana vratio nosač stabilizatora u tu šupljinu bez ikakvog napora i utvrdio sam da je to ugao negdje oko 60 stepeni u odnosu na horizont. Znači odredili smo pravac i odredili smo upadni ugao u trenutku udara projektila. Daljom balističkom analizom, pošto znamo mjesto udara, ugao upada projektila i pravac doleta, bilo je moguće dalje vršiti analize. Zna se da minobacački projektili imaju šest punjenja. Prvo punjenje ima najmanju količinu goriva i daje najmanju brzinu minobacačkom projektilu. Šesto punjenje ima najveću količinu goriva i daje najveću brzinu projektila“, istakao je Zečević.

Nosač stabilizatora bio je zabijen u tlo oko 200 milimetara, a Zečević je kazao da su, koristeći formule za probijanje tla koju su razvili Amerikanci, utvrdili energiju koja je bila potrebna da stabilizator završi tako u tvrdoj podlozi.

“Vršili smo i eksperimentalna bacanja sa visine da utvrdimo te relacije. Kad smo to sve uzeli, inverznom metodom smo došli do konstatacije da je udaljenost minobacača iz kojeg je lansiran projektil bila od 4.900 do 6.400 metara od mjesta eksplozije“, rekao je Zečević

Dalje je naveo da su u početku rada Haškog tribunala njegove naučne tvrdnje i dokaze osporavale snage koje su podržavale vojnu agresiju na BiH i finansirale oružane snage VRS-a. Međutim, sudije u Hagu prihvatale su njegove, a odbacivali argumente advokata i timova optuženih za ratne zločine i to se desilo u slučaju svih pet sudskih vijeća koja su bila angažirana na pet rasprava u kojima je bio uključen.

Vizuelni dokaz najbolji argument za običnog čovjeka

“Onda su određene političke strukture pokrenule proces pokušaja negiranja onog što se desilo u smislu da tokom opsade Sarajeva nikad nisu gađani urbani dijelovi Sarajeva. Po meni, to je suština, suština je da se dugoročnom propagandom pokaže da rat u BiH je bio rat vojnih snaga, a ne rat protiv civilnog stanovništva i zločina koji su vršeni. To će uvijek trajati tako i nikad neće biti prihvaćena informacija da je gađano Sarajevo, da su ubijani ljudi, a tako je i u Tuzli, Goraždu, Bihaću i svugdje gdje se Armija BiH odupirala protjerivanju stanovništva“, kazao je Zečević.

Ukazujući i na često korištenje argumenta da je nemoguće da eksplozija jednog projektila izazove takve efekte u smislu razaranja na mjestu eksplozije, Zečević je kazao da je pokrenuo projekt i nizom eksperimenta sa projektilima kalibra 105, 122 i 130 milimetara pokazao kakvi su efekti pri njihovoj eksploziji na ekvivalent ljudskog tijela, odnosno na tijelima svinja.

Aktiviranjem projektila uz precizno raspoređena tijela mrtvih svinja i čelične panele oko projektila koji je testiran, Zečević je napravio snimke s tri kamere različite brzine.

“Snimao sam s tri kamere različite brzine i ti snimci jasno pokazuju stepen razaranja. Neosporno je utvrđeno da bi pri eksploziji sve osobe koje bi bile na udaljenosti do tri metra bivaju dezintegrirane, dakle otkinute noge, glave, kičma presječena, glave lete po 15-20 metara od mjesta eksplozije, a na četiri metra su bila razorena tijela pri eksploziji projektila 122 milimetra i 130 milimetara, dok pri eksploziji projektila 105 milimetara na tijelu je bilo samo veliko razaranje djelovanjem fragmenata, a ne blast efekta. Ja nastavljam istraživanja, ali ovi podaci jasno pokazuju da sve priče o tome da na Markalama nije moglo biti toliko ubijenih ili ranjenih ili u masakru u Tuzli na Kapiji su bespredmetne kad se pogledaju ti video snimci. Ja smatram da je običnom čovjeku najbolje pokazati vizualno šta se dešava kad dođe do eksplozije i što se može desiti pri tome“, zaključio je Zečević.

Najprometnija sarajevska pijaca Markale i tokom rata u Bosni i Hercegovini od 1992. do 1995. godine bila je jedno od mjesta opskrbe te prilika za snabdijevanje stanovnika opkoljenog grada. Na tom mjestu se trgovalo prehrambenim proizvodima i svim onim što je na bilo koji način moglo poslužiti građanima Sarajeva da prežive teške ratne dane i opsadu, uključujući i razmjenu informacija.

Markale su tokom dana opsade Sarajeva bile i mjesto susreta prijatelja te mjesto stvaranja novih i obnavljanja starih poznanstava.

Nakon rata u BiH, 5. februar proglašen je Danom sjećanja na sve poginule građane Sarajeva u periodu 1992-1995.

Tokom opsade poginuo je 11.541 građanin Sarajeva

Pijaca i zatvorena tržnica Markale u starom dijelu Sarajeva, granatirane su u dva navrata. Nakon februara 1994. godine, u masakru pred sami kraj rata, 28. augusta 1995. godine, kod Gradske tržnice Markale poginula su 43, a ranjena 84 civila.

Opsada Sarajeva počela je 5. aprila 1992. godine, okončana je 29. februara 1996. godine. Trajala je 1.425 dana. Za to vrijeme, oko 350 hiljada stanovnika bilo je izloženo svakodnevnoj vatri pripadnika nekadašnje JNA i paravojnih formacija, a kasnije pripadnika tadašnje Vojske Republike Srpske, iz skoro svih vrsta naoružanja, sa položaja smještenih na okolnim brdima. Nisu uspjeli sići i zauzeti grad samo zahvaljujući ogromnoj volji, želji i naporima branilaca, mahom građana koji su se odazvali pozivu za odbranu, te u početku skoro goloruki, u patikama i farmericama, s minimalno naoružanja, stali na branike grada.

Tokom opsade poginuo je 11.541 građanin Sarajeva, među njima 1.601 dijete, a više od 50.000 civila je bilo lakše ili teže ranjeno. Procjenjuje se da je oko 500.000 projektila ispaljeno na grad za vrijeme opsade, dok je zabilježeno da je dana 22. jula 1993. godine na grad ispaljeno rekordnih 3.777 projektila. Na grad je dnevno u prosjeku ispaljivano 329 granata.

Radovan Karadžić, bivši predsjednik Republike Srpske, pred Mehanizmom za međunarodne krivične sudove (MMKS) pravosnažno je u martu 2019. godine osuđen na doživotnu kaznu zatvora, između ostalog, i za terorisanje i granatiranje građana Sarajeva, što je također jedna od tačaka za koje je na doživotni zatvor u junu prošle godine osuđen i Ratko Mladić, komandant Glavnog štaba Vojske Republike Srpske (VRS).

Za ubistva 68 građana Sarajeva i ranjavanje 142 njih osuđen je i komandant Sarajevsko-romanijskog korpusa Stanislav Galić. Dragomira Miloševića je Haški tribunal 2009. osudio na 29 godina zatvora zbog terora nad civilima u Sarajevu.