Napadi na visokog predstavnika u Bosni i Hercegovini Kristijana Šmita (Cristian Schmidt) od strane bošnjačkih nacionalista u Sarajevu na prestaju. To je već prešlo u harangu i nalazi se u fazi metastaze i nacionalističkog ludila poput onog kojeg su prema njemu ispoljili srpski mediji pod kontrolom Milorada Dodika, piše The Bosnia Times. 

To nije naš rat

Svakodnevno se na društvenim mrežama objavljuju video uratci koje nastaju u "gluhim sobama" obavještajnog bošnjačkog podzemlja na kojima se Bošnjaci podsjećaju na inkvizitorsku mržnju koju su evropske zemlje ispoljile prema njima u vrijeme agresije na BiH. Najeklatantniji primjer "križarske zavjere" protiv Bošnjaka jeste uvođenje "embraga" na oružje tokom agresije. To uspoređuju sa obilatom podrškom u naoružanju zapadnih zemalja Ukrajini. Aktuelnu politiku međunarodne zajednice prema Bosni i Hercegovini najčešće kvalificiraju "palestinizacijom" njihove zemlje.

Slični se stavovi mogu pročitati i na arapskim portalima kad je u pitanju odnos zapada prema invaziji Rusije na Ukrajinu. Najnoviji primjer je diverzija na Krečkom mostu u Krimu od strane Ukrajinaca što su euforično pozdravili zapadni mediji. Da su takvu diverziju napravili Palestinci uslijedile bi gromoglasne osude palestinskog divljaštva i "terorizma", piše The Bosnia Times.

Iako je u stvarnosti palestinski otpor danas daleko skromniji opet nailazi na osudu zapada. Palestinci trebaju samo ispaliti raketu kućne izrade ili lansirati "zapaljivi balon", obično neučinkovito iz svog kafeza u Gazi, gdje ih godinama opsjedaju njihovi izraelski progonitelji, navukli bi bijes Izraela i zapadnih sila koji tvrde da čine "međunarodnu zajednicu".

Za zapad je ukrajinski otpor ruskoj "neisprovociranoj agresiji" herojski, dok je otpor Palestinaca izraelskom nasilju – koji se uvijek predstavlja kao samoobrana – terorizam! Ima još radikalnijih komparacija na ovu temu kao što je osuda ruskog granatiranja Kijeva u odnosu na podršku bombardiranja Iraka gdje i po pravilu stradavalo mnogo više civila.

Bajraktar eurofobije

Vjerovatno zbog svega toga danas se većina islamskih zemalja drži na distanci kad je u pitanju rat u Ukrajini. Pojednostavljeno rečeno islamski svijet na to gleda kao (među)kršćanski sukob, odnosno sektaški rat slavenskih katolika i pravoslavaca. Vlade islamskih zemalja poučene iskustvom historije iz ranijih ratova (I i II svjetski rat) koje je pokrenula Evropa, drže se po strani iščekujući takvu mogućnost kao ishod rata u Ukrajini. Naprosto ne žele biti uvučene u Treći svjetski rat koji nije njihov.

Ovakva politika nikako ne odgovara Bosni i Hercegovini čija sudbina možda ovisi o ishodu rata u Ukrajini. Ako bi, ne daj Bože, nešto krenulo po zlu, od moguće eskalacije sukoba Rusije i zapada na Balkan, Bošnjaci bi se tek tada našli u "neobranom grožđu". Ovakva nomenklatura vlasti u islamskom svijetu skoro uopće ne pokazuje interes za zaštitom muslimanskih manjina u svijetu, što se vidi na primjerima genocida na Ujgurima, Rohindžama i indijskim muslimanima. 

Osim panislamističke retorike koju je, ruku na srce, najviše i upotrebljavao Redžep Tajip Erdoan (Recep Tayyip Erdogan), skoro nijedan drugi islamski vladar se nije oglašavao o stradanjima muslimama. Možda je najveći uspjeh politike Alije Izetbegovića bio ujedinjenje islamskog svijeta kad je bila u pitanju agresija na Bosne i Hercegovine. Danas bi se Bošnjaci mogli pouzdati samo na Tursku, koja je i nominalno predstavnik islamskih zemalja u PIC-u. Ali, ponašanje i politika Erdoana prema Vladimiru Putinu danas im više odmaže nego pomaže Bošnjacima. Pa šta, onda, hoće Bošnjaci? Kud su krenuli i gdje su prispjeli? Baš zbog "bratskog saveza" sa Erdoanom Bakir Izetbegović je "spalio sve lađe" iza sebe na islamskom istoku, a Željko Komšić, kao bajraktar eurofobije, poveo Bošnjake u otvoreni sukob sa zapadom. Taj sukob je unaprijed izgubljena bitka, ali njen ceh će platiti primarno Bošnjaci, zaključuje The Bosnia Times.