Novinar SkyNewsa, Adam Parsons, u najnovijem tekstu o BiH upozorava kako je Bosna i Hercegovina trideset godina nakon rata suočena sa nestabilnostima, etničkim podjelama, vjerskim rivalstvima, poricanjem genocida i bolnim sjećanjima, ali i utjecajem iz Moskve.

- Evropa posmatra kako se kriza polako razvija na Balkanu - navodi se u uvodu teksta.

Poznat problem, na poznatom mjestu, ali sada sa dodatnim izgledima za rusku intervenciju.

Trideset godina nakon svog užasnog rata, Bosna je uhvaćena u složeni, nestabilni spor koji obuhvata etničke podjele, vjersko rivalstvo, poricanje genocida, mučna sjećanja i mučnu sumnju da Moskva izaziva stvari.

Prošlost te gura u Bosni. To je zemlja oblikovana stoljećima etničke i vjerske podjele i koja se još uvijek bori da se izbori sa vlastitim polomljenim identitetom.

Ali moderna historija je ta koja je toliko opipljiva – različiti ožiljci koje su za sobom ostavile tri i po godine brutalnog ratovanja 1990-ih. Bilo je 100.000 smrtnih slučajeva u zemlji od samo četiri miliona ljudi.

Neki od ovih ožiljaka su zapanjujuće očigledni. Zaustavljamo se kod stambene zgrade u Sarajevu, prvobitno sagrađene za Zimske olimpijske igre 1984. godine, i buljimo u visoki bočni zid - prošaran stotinama rupa. 

Oni se kreću od malih rupa od metaka do zjajućih praznina koje ostavljaju rakete i granate.

Ali ovo se može popraviti. Najveći problemi Bosne su trauma koja traje, opasne tenzije koje još uvijek dijele ovu zemlju i osjećaj da se možda vratila na put katastrofalnog rata. Da se ništa, zaista, nije promijenilo.

Tačka za pamćenje

Da shvatimo koliko su te podjele visceralne, napuštamo Sarajevo i vozimo se nekoliko sati. Neposredno prije nego što dođete do granice sa Srbijom, nailazite na grad Srebrenicu. Ovdje su bosanski Srbi u julu 1995. godine ubili više od 8.000 muslimanskih muškaraca i dječaka. Čin gotovo neizrecive bešćutnosti, predvođen Ratkom Mladićem. Uvjeravao je mještane da će biti sigurni, a zatim je naredio zapanjujući val nasilja, koji je počeo, skandalozno, pred očima trupa Ujedinjenih nacija.

Ovdje je sada ogromno groblje. Tačka za pamćenje. Ono što vam upada u oči je veliki broj mezarja ovdje - kao i skupovi članova porodice koji su zajedno sahranjeni - očeva i sinova, svi ubijeni u isto vrijeme.

Sehida Abdurahmanović zna za bol. Njen suprug Jakub ubijen je u prvim danima rata. Njen brat Meho je ubijen tokom masakra, a njegovi posmrtni ostaci nikada nisu pronađeni. Njen 16-godišnji sin je preživio pobjegavši ​​u šumu.

- Nisam znala šta će se desiti - kaže mi ona. 

- Nisam zamišljao da će se desiti genocid, da će biti zločina takvih razmjera. Da sam znao, pobjegao bih i svoju djecu bih spasio od svega što je došlo. Vjerovao sam u civilizaciju. Napravio sam veliku grešku.

- Kada sam razmišljao o svom sinu, rekao je da nikada nije prestao misliti na nas. Imali smo sreće. Rekao je da bi se ubio da smo umrli. Moj brat nikada nije pronađen i nikada nisam našao njegove ostatke. Nadam se da ću naći jednu kost da ga sahranim - to bi mi donijelo utjehu. Tako da se mogu moliti.

Novi život u inozemstvu

Krivica za preživljavanje mnogo opterećuje mnoge. Sehidin sin je, kao i toliki broj mladih ljudi, napustio zemlju i započeo novi život u inozemstvu - od njegovog razreda od 44 učenika, preživjelo je samo četvero.

Ratko Mladić je sada u zatvoru, osuđen za genocid. Možda mislite da bi njegovo ime bilo mrlja na ovoj zemlji; da će ga svi vrijeđati. I pogriješili biste.

U obližnjem gradu Bratuncu uvedeni smo u jednu veliku prostoriju, nalik na kapelicu. Oko zidova su stotine fotografija ubijenih bosanskih Srba u ratu.

- Ovde je moj rođak Augustus - kaže političar Vojin Pavlović dok zajedno šetamo. 

- Glava mu je bila odsječena i šutirana kao lopta. Bilo je užasno.

Pavlović smatra da smrt hiljada muslimana u Srebrenici - najgorem masakru u Evropi od Holokausta - nije bila tako loše. Zločin, da, ali ništa više. Da je čovjek koji je to naručio jednostavno pogrešno shvaćen.

- Smatram da je Ratko Mladić heroj i da nije kriv za ono za šta je optužen i osuđen, kaže mi Pavlović. U Srebrenici nije bilo genocida.

Za njega ratno naslijeđe nije pomirenje, već stvaranje i širenje Republike Srpske.

Prigovarajući da su marginalizovani od strane Bošnjaka, koji čine oko polovinu stanovništva, Republika Srpska govori da želi da vodi svoje poslove, pa čak i da podigne svoju vojsku.

Mnogima ovo zvuči kao retorika koja je dovela do rata prije 30 godina, ali Pavlović je jasan u svom umu: „Neće biti mira na ovim prostorima sve dok međunarodna zajednica predstavlja i brani i štiti samo jedna strana. Ta jedna strana je strana muslimana."

Povratkom u prestonicu, Ljubiša Ćosić nas sa osmijehom dočekuje u svoju kancelariju. Gradonačelnik Istočnog Sarajeva ima novi ured koji gleda u daljinu. Voli da uzima dugačke poglede.

- Raspad Bosne i Hercegovine će se desiti ako se ova država nastavi ovako - kaže on. Bošnjaci uvijek pokušavaju da imaju centralizovanu državu. Oni žele sve više i više. Nije moguće. Zbog toga smo imali rat.

Može li se to ponoviti? Može li se Bosna zaista vratiti u sukob i podjele? Odgovor je, što je zabrinjavajuće, oprezno "možda".

Ako Republika Srpska ikada odluči da teži nezavisnosti, trebat će joj pristalice sa moći. Kako to biva, već ima osjećaj srodstva sa Srbijom, prijateljstva sa Rusijom.

- Lično, više volim Ruse nego Amerikance - kaže Ćosić. 

- Imamo veoma, veoma jak historijski odnos sa Rusima i vjerujemo u Rusiju.

Pavlović je još manje dvosmislen. 

- NATO je zločinačka organizacija, koja se može porediti samo sa Trećim Rajhom kao fašističkom organizacijom - kaže on slegnuvši ramenima.

Strah mnogih u zapadnoj Evropi je da Rusija traži nova mjesta za poticanje nemira - da odvrati pažnju od onoga što se dešava u Ukrajini i da proširi evropsko jedinstvo - i da bi Bosna, sa svojim podjelama i nestabilnošću, mogla izgledati kao savršen kandidat.

Balkan je kroz historiju često bio lonac za nasilje. Malo ko sumnja da bi se, ako se iskra upali, moglo ponoviti.