Slavo Kukić, akademik komentirao je za portal "Avaza" posljednju odluku visokog predstavnika u BiH Kristijana Šmita (Christian Schmidt), sankcijama Velike Britanije Miloradu Dodiku i Željki Cvijanović, utjecaju ruske agresije na situaciju u BiH... 

Kako komentirate suspenziju zakona o nepokretnoj imovini RS i je li to znak da OHR ipak mijenja svoj dosadašnji pasivni stav?

- Volio bih da sam bezuvjetno optimističan. Nažalost, iskustvo s visokim predstavnicima u prethodnih 15 godina, pa i prvih osam mjeseci s gospodinom Schmidtom tjeraju me da suzdržanost. Uostalom, i ova odluka gospodina Schmidta tjera na pitanja.

Čemu, recimo, uopće opredjeljenje za suspenziju zakona kao je Ustavni sud BiH u vezi s pitanjem nepokretne imovine rekao sve što je imao reći?

Ili, zašto visoki predstavnik, s ciljem da pošalje poruku kako su mu vrlo ozbiljne namjere da stabilizira BiH kao države i društva i vrati je na put euroatlantskih integracija, za Bonskim ovlastima nije posegnu prije osam mjeseci, da ne kažem odmah nakon preuzimanja dužnosti prvog čovjeka međunarodne zajednice. A prilika za to je, što se sankcija prema onima ovdje koji mute vodu, bilo do mile volje?

Zašto ovo apostrofiram? Zato što ga se je, zbog pokazane tromosti, neodlučnosti i prijetnji bez pokrića, počelo, baš kao i njegova prethodnika, neozbiljno doživljavati, oslovljavati najobičnijim njemačkim turistom koji tu nema što raditi i kojemu je vrijeme da spakira kofere i kupi kartu za povratak u vlastitu zemlju.

Sve to, doduše, ne znači i moj negativan odnos prema Schmidtovu prvom korištenju Bonskih ovlasti. Naprotiv, želim vjerovati da je ova njegova odluka najava nove prakse zbog dobra i BiH i njezinih građana. Ali, želim i ovom prilikom skrenuti pažnju da neodlučnost u prvih osam mjeseci može biti razlog da se njegovo posezanje za Bonskim ovlastima u vezi sa zakonom o nepokretnoj imovini RS-a već prvi dan ispraća ignorantski, gotovo s podsmjehom. Ja tako, naime, gledam na verbalnu paljbu Milorada Dodika, ali i na izjave njegovih najbližih suradnika. I stoga vjerujem da će visoki predstavnik morati vrlo brzo intervenirati kako bi dao do znanja da se ovaj put ne šali, i da takav odnos prema njegovu mandatu neće proći.

Politika vlasti susjednih zemalja

Kako komentirate odluku visokog predstavnika da neposredno nakon suspenzije zakona o nepokretnoj imovini RS otputuje u Beograd na razgovore s predsjednikom Srbije Aleksandrom Vučićem?

- Hrvatska i Srbija su prvi bosanskohercegovački susjedi. I jedna i druga, potom, su potpisnije Daytonskog sporazuma. Na koncu, u BiH živi dio i srpskog i hrvatskog naroda zbog čega je i s jednom i sa drugom vezana po sistemu spojenih posuda. Utoliko razumijem opredjeljenje i visokog predstavnika da s vlastima ovih zemalja ima intenzivnu komunikaciju.

U konkretnom slučaju, međutim, čini mi se da bi Schmidtu i njegovom timu bilo uputno razmisliti i koliko je u funkciji stabilizacije stanja u BiH odlazak na noge Vučiću, očito u namjeri da ga upozna s mjerom koju je poduzeo, možda i da ga privoli na dodatni pritisak na Milorada Dodika s ciljem da ne započinje novi krug talasanja. Jer, da je takvu namjeru imao, predsjednik Srbije je za pritiskom na Dodika mogao posegnuti na stotine puta do sada. Umjesto toga, međutim, dojam je da i on sam u redovitim konzultacijama participira u utvrđivanju taktike kako priču o BiH svijetu prikazivati nerješivom i motivirati ga da i sam razmišlja o drugim scenarijima razrješenje bh. gordijskoga čvora.

S druge strane, politika vlasti susjednih zemalja ne daje puno razloga za optimizam da su voljni pomoći. Naprotiv, i jedni i drugi prema BiH imaju odnos koji sve neodoljivije asocira na onaj s početka devedesetih. I stoga bi, čini mi se, umjesto putovanja na nogu Zagrebu i Beogradu puno pametnije bilo koristiti svoje kanale kako bi se lobiralo kod centara svjetske moći da pojačaju pritisak i na Beograd i na Zagreb da svoj odnos promijene, istinski priznaju BiH kao subjekta međunarodnog prava i utječu na one koji njihovu potporu koriste kao argument da političku radikalizaciju mogu dodatno pojačavati.

Promjene koje BiH treba

Kakvi su efekti britanskih sankcija Dodiku i Cvijanović i onih američkih Sarajliću i Tadić?

- Nema dvojbi da i američke i britanske sankcije bosanskohercegovačkim plemenskim vođama šalju jaku poruku. Ali, tome treba ponešto i dodati, i ja sam to zadnjih mjeseci počesto činio. Učinak tih sankcija će imati ograničen domet, i neće biti dostatan za promjene koje BiH treba, ostane li se samo na njima. Osobno, hoću reći, očekujem da se krug sankcioniranih bitno proširi. Još važnije je, potom, da se podsijeku krila financijskoj logistici koja ohrabruje destruktivnu etnonacionalističku politiku. Da se, dakle, sankcioniraju gospodarski subjekti na koje se ta politika oslanja. Na koncu, američko-britanske sankcije neće dati željeni rezultat ne pridruže li im se i zemlje EU. Istina, prema trenutnom stanju stvari teško je očekivati da će se u EU postići konsenzus u vezi s tim – da se takvim mjerama pridruže, recimo, Mađarska i još neke zemlje. No, podrže li ih Njemačka, Francuska, Italija, uopće stare članice EU, uspjeh bi bio gotovo zajamčen.

Agresija na Ukrajinu skrenula je pažnju na ovaj dio Evrope. Kako otkloniti tu stalnu prijetnju, dilemu hoće li se i u BiH desiti sličan scenarij? Dok Sarajevo organizira proteste za Ukrajinu, u Višegradu muralima podržavaju Rusiju.

- Naravno da je skrenula pažnju. U prilog tome, uostalom, svjedoče i sve učestalije davanje do znanja centara svjetske moći – SAD, EU i najznačajnijih evropskih zemalja, NATO-a, ovih dana i UNHSR-a, da ne nabraja. I to je vjetar u leđa i BiH i nositeljima društvenih promjena u njoj.

No, pri tome ne treba smetnuti s uma da, jer tako je naslovljeno Vaše pitanje, najvažniji problem nije u različitim reakcijama naroda, i u vezi s Ukrajinom i svim ostalim. Jer, rekao bi jedan od PR glavešina Hitlerova nacističkog pokreta, "narod je tijesto koje mijesite prema vlastitoj želji". Drugim riječima, problem je u ideologijama koje pripremaju narod na totalno različit odnos prema istoj stvari, u konkretnom slučaju stradanju ukrajinskog naroda. A to, onda, znači da je prvi i najveći zadatak ovdje, u BiH, rad na oslobađanju sirotog svijeta od zabluda koje su mu nametnule sulude etnonacionalističke filozofije. Jer, one su po logici stvari filozofije mržnje i konflikta, nikako i razumijevanja i uvažavanja drugih i drugačijih. Stoga temeljno pitanje i nije je li agresija na Ukrajinu skrenula pažnju na ovaj dio Evrope, na BiH posebno, nego je li i koliko je ukrajinska tragedija pokrenula kotač svijesti kod običnog bh. čovjeka da bi mu se ponovo mogla dogoditi isto ne okrene li leđa onima koji su ga u međusobno klanje već do sada gurali?

Iako je većini građana to primarni problem ekonomska situacija, poskupljenja I neizdrživ udar na egzistenciju najsiromašnijih nekako su u drugom planu. Šta možemo očekivati sa ovakvim vlastima kojima upozorenja i preporuke ekonomskih stručnjaka da kriza neće brzo proći i da trebaju pomoći ljudima da prežive izgleda ništa ne znače?

- Nije uopće upitno da postojeće vlasti ne muči pitanje hoće li obični građani uspjeti preživjeti ili će i dalje, kao sve prethodne godine, pakirati kofere i odlaziti s kartom u jednom smjeru. Zar o tome tako zorno ne svjedoči i sva ta igranka s akcizama na gorivo, s PDV-om i slično. Jer, stvarno im ni na kraj pameti nije nakana ni da akcize ukinu, ni da PDV na neke proizvode radikalno smanjuju. Naprotiv, silni rast cijena, koji se događa ovih tjedana i mjeseci njima je kao dar božji jer dovodi do radikalnog rasta budžetskih sredstava i ohrabruje ih u javnim izjavama kako je to rezultat njihovih kompetencija, ne daj bože i trendova zbog kojih bi ih trebalo s funkcija tjerati toljagama.