U organizaciji Bosanske akademije nauka i umjetnosti „Kulin ban“ održan  je Akademski diskurs na temu „ Jugoslovenska kriza, raspad SFRJ i put Bosne i Hercegovine u nezavisnost“.

Uvodničar je bio akademik prof. dr. Redžep Dizdarević koji je ukazao da Akademija organizira jednom mjesečno diskurse sa aktuelnim temama te je ovaj put na dnevnom redu tema koja se organizira povodom Prvog marta kada je na referendumu prije trideset godina izražena volja većine građana Bosne i Hercegovine da žive u suverenoj i nezavisnoj Bosni i Hercegovini i koji je jedan od najznačajnijih događaja u historiji Bosne i Hercegovine te je kao takav 1995. godine utvrđen kao Dan nezavisnosti Bosne i Hercegovine

Potom je akademik Dizdarević rekao da je odlučio da prepusti eksplikaciju teme akademiku Kurtćehajiću koji se dugo vremena bavi ovom problematikom i koji za svaku svoju tvrdnju koju iskaže daje dokaze i poziva se na relevantne izvore koji se mogu lako naći i provjeriti.

Tri stuba Jugoslavije

Predsjednik Bosanske akademije nauka i umjetnosti „Kulin ban“ akademik prof.dr. Suad Kurtćehajić je izlaganje započeo sa konstatacijom da je Bosna i Hercegovina svoju državnost obnovila u AVNOJ-evskoj Jugoslaviji voljom predstavnika tri njena najbrojnija i ravnopravna naroda na prvom zasjedanju ZAVNOBiH-a u Mrkonjić Gradu 25.novembra 1943. godine te da su građani i svi narodi Bosne i Hercegovine svoj najveći prosperitet, sreću i sklad imali za vrijeme života Predsjednika Jugoslavije Josipa Broza Tita.

- Zato se postavlja pitanje šta je navelo građane Bosne i Hercegovine da izađu iz Jugoslavije i krenu putem nezavisnosti. Ko je kriv za raspad Jugoslavije. Jugoslavija je počivala na tri stuba istakao je akademik Kurtćehajić. Titu, Savezu komunista Jugoslavije i Jugoslovenskoj narodno armiji.

Nakon Titove smrti pojedini srbijanski intelektualci nezadovoljni transformacijama Jugoslavije prema ustavnosti od 1974.godine izražavaju svoje nezadovoljstvo dokumentom poznat kao Memorandum SANU-a od septembra 1986. godine.

Nekoliko mjeseci prije obznane Memoranduma na čelo Centralnog komiteta Saveza komunista Srbije dolazi Slobodan Milošević koji je najprije napao taj dokument ali vrlo brzo nakon toga postaje njegov najizrazitiji izvršitelj - rekao je akademik Kurtćehajić na početku obraćanja.

BiH u teškoj situaciji

Zatim je podsjetio da je nasilna politika Miloševića koja je krajem 1988. i početkom 1989. godine srušila politička rukovodstva u Vojvodini, Kosovu i Crnoj Gori i na sjednici Skupštine Srbije usvojila 28. marta 1989. godine ustavne amandmane koji su ukinuli autonomiju Kosovu i Vojvodini izazvala revolt nesrpskog naroda.

- Pokušaj Miloševića da na XIV-om vanrednom Kongresu SKJ disciplinira neistomišljenike a posebno slovenačke komuniste doveo je do napuštanja Kongresa od strane slovenačke delegacije nakon čega ni hrvatska delegacija nije htjela da se nastavi sa radom Kongresa čime je došlo do sloma Saveza komunista kao drugog stuba jugoslovenske federacije.

Ostala je još samo JNA koja je nakon ultimativnog zahtjeva člana Predsjedništva SFRJ Borisava Jovića prihvatila da se povuče iz Slovenije i rasporedi u Hrvatskoj na strateške tačke koje su od srpskog nacionalnog interesa inače će prestati biti finansirana od strane srbijanskih građana čime je postala suučesnik u realizaciji Ćosićeve ideje o prestruktuiranju AVNOJ-evskih republičkih granica koja je već u drugoj polovini marta 1991. godine postala način razmišljanja Miloševića i Jovića.

Bosna i Hercegovina se našla u teškoj situaciji u kojoj je Predsjednik predsjedništva Bosne i Hercegovine Alija Izetbegović zajedno sa Predsjednikom Makedonije Kirom Gligorovim 05.juna 1991. godine u Stojčevcu kod Sarajeva ponudio ideju asimetrične federacije kako bi se pomirili srpskocrnogorski zahtjevi za jakom Jugoslavijom i Hrvatski za konfederacijom istakao je Kurtćehajić. Ali ta ideja je propala jer srbijansko rukovodstvo nije vjerovalo Hrvatima da za nekoliko godina kad ojačaju i stvore svoje stabilne institucije ne kažu da oni ipak ne žele život u Jugoslaviji i hrvatskog rukovodstva koje je smatralo da je ta ideja zakašnjela - rekao je.

Odluka o budućnosti BiH

25.-og juna 1991. godine Slovenija i Hrvatska proglašavaju nezavisnost, navodi akademik Kurtćehajić, koju su istina pod uticajem međunarodne zajednice morali da zamrznu na tri mjeseca. Bosna i Hercegovina se našla u situaciji da je morala da bira ili da ostane u skraćenoj Jugoslaviji bez Slovenije i Hrvatske ili da ide putem nezavisnosti.

- U julu 1991. godine započeti su pregovori između Zulfikarpašića po odobrenju Predsjednika Izetbegovića i Miloševića o ostajanju Bosne i Hercegovine u skraćenoj Jugoslaviji. Iako je ponuda Miloševića bila dobra ( ukidaju se sve srpske autonomne oblasti, Bosna i Hercegovina će biti unitarna i jednakopravna Srbiji, Crnoj Gori i Makedoniji, prostoru Novopazarskog sandžaka se daje kulturna i politička autonomija a Alija Izetbegović je trebao biti prvi Predsjednik ili premijer nove Jugoslavije ) ključni argument zbog kojeg se oklijevalo i odustalo os strane najviših dužnosnika SDA od potpisivanja takvog sporazuma je da se Miloševiću nije moglo vjerovati da će ispoštovati dogovor - naveo je akademik Kurtćehajić.

 Odluka o budućnosti Bosne i Hercegovine je definitivno pala na sjednici Skupštine Bosne i Hercegovine u noći 14 na 15. oktobar da se nikakva Jugoslavija ne može prihvatiti bez Slovenije i Hrvatske te da je put u nezavisnost Bosne i Hercegovine jedina solucija.

Tad je Karadžić na sjednici skupštine najavio da će Muslimani nestati a bosanski Srbi su 09. i 10. novembra 1991. godine organizovali protivustavni plebiscit na kojem se većina bosanskih Srba izjasnila za ostajanje u Jugoslaviji, podsjeća akademik Kurtćehajić.

 - U međuvremenu je 07. septembra 1991. godine bila organizovana Međunarodna konferencija sa sjedištem u Hagu i sa predsjedavanjem lorda Karingtona koja je inicirala stvaranje Međunarodne arbitražne komisije, kao svog savjetodavnog tijela, sastavljene od predsjednika ustavnih sudova najjačih evropskih država na čijem čelu je bio Predsjednik Ustavnog suda Francuske Robert Badinter te je po njemu kolokvijalno nazvana Badinterova komisija. Ona je krajem 1991. godine usvojila tri mišljenja. Prvo je bilo da se Jugoslavija nalazi u disoluciji , a drugo da se pravo na samoopredjeljenje naroda ne može ostvariti na račun granica Bosne i Hercegovine i Hrvatske. Treće se odnosilo na pitanje granica i pravila uti possidetis iuris qui ( što se po pravu posjeduje) što se posebno krivo tumačilo u pogledu pitanja Sutorine jer je Predsjedništvo AVNOJ-a na svojoj sjednici od 24.februara 1945. godine donijelo Odluku da će Bosna i Hercegovina ući u novu Jugoslaviju u granicama Berlinskog kongresa a to su granice Bosne i Hercegovine sa dva izlaza na more. Akademik Kurtćehajić odgovorno ističe da bosankohercegovački članovi Komisije za utvrđivanje granice osim jednog kojeg je upoznao sa ovom odlukom nisu znali da ova odluka uopšte postoji - kazao je.

Održan referendum

On dalje navodi kako je 11. januara 1992. godine Badinterova komisija Mišljenjem broj 4. utvrdila u pogledu Bosne i Hercegovine da nisu ispunjeni svi uslovi za priznanje njene nezavisnosti te da bi međunarodna zajednica nakon što bi se uvjerila u volju većine građana Bosne i Hercegovine izraženu na referendumu promijenila svoje gledanje.

  - U tom smislu je u Bosni i Hercegovini 29.februara i 01.marta 1992. godine održan referendum na kojem su pozvani svi građani Bosne i Hercegovine da se izjasne na referendumsko pitanje: „Jeste li za suverenu i nezavisnu Bosnu i Hercegovinu, ravnopravnih građana, naroda Bosne i Hercegovine-Muslimana, Srba Hrvata i pripadnika drugih naroda koji u njoj žive. Na referendunm je izašlo 64,31% a za je glasalo 99,44%. Na osnovu rezultata referenduma Evropska zajednica je priznala Bosnu i Hercegovinu 06.aprila s tim da priznanje počinje teći dan kasnije, kada su i SAD priznale Bosnu i Hercegovinu kao i Sloveniju i Hrvatsku.

Unatoč činjenici da su u to vrijeme u Bosni i Hercegovini postojale dvije paradržave: Hrvatska zajednica Herceg-Bosna formirana 18. novembra 1991. godine i Republika srpskog naroda u Bosni i Hercegovini formirana 09 .januara 1992. godine ( od avgusta 1992. godine Republika srpska) Republika Bosna i Hercegovina je priznata bez ikakvih unutrašnjih tvorevina i kao takva primljena u Ujedinjene nacije 22. maja 1992. godine te je Dejtonskim sporazumom u članu 1. stav 1. potvrđen njen međunarodni kontinuitet a unutrašnja modifikacija je tek utvrđena Ustavom koji je sastavni dio Dejtonskog sporazuma parafiranim 21. novembra u Dejtonu i potpisanim 14. decembra 1995. godine u Parizu zaključio je akademik Kurtćehajić.

Skupština Bosne i Hercegovine je 28.februara 1995 godine donijela Odluku kojom je 1. mart proglašen Danom nezavisnosti Bosne i Hercegovine a u Ustavu Bosne i Hercegovine potpisanom u Dejtonu u amandmanu 2.st.2 na taj ustav u odredbi o kontinuitetu potpisa stoji da svi zakoni, propisi i drugi akti koji nisu u suprotnosti sa ovim ustavom ostaju na snazi dok se ne donesu drugi propisi - zaključio je akademik Kurtćehajić obraćajući se na Akademskom diskursu.