Koliko smo puta u javnom prostoru čuli mudar savjet mislećih ljudi da bi svaki od političkih lidera država nastalih na prostoru bivše Jugoslavije trebao povremeno nazuti cipele onog drugog? I koliko ih je to učinilo?
Odgovor je, nažalost, porazan. Malo koji pripadnik političkog establišmenta ovog dijela Balkana, opterećenog teškom i turbulentnom historijom, do sada je vlastitim primjerom pokazao da razumije nagomilane strahove ljudi koji ne pripadaju njegovoj naciji, da je spreman pogledati kroz njihove naočale, da dijalog i sposobnost slušanja sagovornika ne tumači automatski kao slabost i gubljenje nacionalnog, vjerskog, građanskog ili bilo kojeg drugog identiteta.
Na manjem terenu, ovdje u Bosni, svjedoci smo da je to političko pružanje ruke i srca prema onom drugom na kvadrat kompliciranije i opreznije nego drugdje.
Aktuelna kriza to nam i praktično demonstrira. BiH se našla u kovitlacu općeg međusobnog nepovjerenja vladajućih elita i dijametralno suprotstavljenih pogleda na njenu budućnost. Bošnjaci žele jedinstvenu, funkcionalnu državu i utjecaj srazmjeran njihovom natpolovičnom broju prema posljednjem popisu stanovništva.
Srbi, predvođeni Miloradom Dodikom, traže ukidanje međunarodnog prisustva i utjecaja Ureda visokog predstavnika, vraćanje na „izvorni Dejton“, veće ovlasti za RS i minimalne nadležnosti za državu BiH.
Hrvati, pak, smatraju da su njihova nacionalna prava ugrožena. Kao najmalobrojniji, traže veće garancije da neće biti majorizirani, navode višekratni izbor Željka Komšića u Predsjedništvo BiH kao primjer uzurpacije i nekorektne dominacije bošnjačkog izbornog tijela.
Svako je, dakle, ušančen u svom rovu i vjeruje da je njegova vizija Bosne jedina ispravna i provodiva. Pritom, Bošnjaci su uvjereni da je Dodikova priča o minimalnom dogovoru o nekoj vrsti konfederalno uređene BiH samo kupovanje vremena i da je krajnji cilj te u osnovi velikosrpske politike da BiH kao država nestane s geopolitičke karte Evrope.
Također, Bošnjaci su uvjereni da Dragan Čović i HDZ, ultimativnim zahtjevom za legitimnim predstavljanjem konstitutivnih naroda u Predsjedništvu BiH i domovima naroda, traže alibi za naredni korak - formiranje trećeg entiteta i vraćanje na pozicije paradržave „Herceg-Bosne“.
Srbi, s druge strane, legitimne težnje da BiH na svom evropskom i euroatlantskom putu postane funkcionalna država, sa svim alatima i nadležnostima koje joj pripadaju, doživljavaju kao, za njih spornu, unitarizaciju BiH i cementiranje bošnjačke dominacije.
Rješenje ovog svojevrsnog političkog rašomona za sada se ne nazire. Međunarodni posrednici i moćni prijatelji iz SAD i EU upozoravaju da secesija zemlje neće proći, da se neće dozvoliti maligni ruski utjecaj na zapadnom Balkanu, da su Dejtonski sporazum i njime definirano uređenje BiH osnova svakog novog eventualnog dogovora, da je dijalog nužan, a ratni pokliči neprihvatljivi i kontraproduktivni za ekonomsku i svaku drugu budućnost BiH.
Pojedini analitičari smatraju da je na sceni i velika geostrateška bitka između Zapada, Rusije i Kine te da svi u BiH trebaju biti oprezni i poučeni iskustvom iz povijesti, koje nam govori da, kada se konji biju, ždrebad stradaju.
Dodatno, Žarko Papić, čovjek bogatog životnog i političkog iskustva, nekadašnji ministar u predratnoj reformskoj jugoslavenskoj vladi Ante Markovića, dokazani prijatelj BiH, ima vrijedan savjet za bošnjačke političare i javnost.
Gostujući nedavno na jednoj lokalnoj sarajevskoj televiziji, Papić je upozorio na rastući bošnjački nacionalizam i njegovu posve pogrešnu i kratkovidu taktiku odbrane BiH.
Papićeva teza govori o tome da su srpski i bošnjački nacionalizam u Bosni i Hercegovini isti, samo što im je, kako kaže, konačan cilj potpuno drugačiji.
Pojašnjava da srpski nacionalizam za cilj ima razbijanje Bosne i Hercegovine, dok bošnjački nacionalizam čini sve da BiH ostane cjelovita, samo što je, kako je rekao, problem sadržan u tome što bošnjački nacionalizam želi potpuno promijeniti karakter BiH te od nje stvoriti državu s izrazitom dominacijom bošnjačkog naroda.
Papić, pritom, podsjeća da je BiH višenacionalna država, društvo, zemlja - ne višeetnička. Između etniciteta i nacije postoje kvalitativne i povijesne razlike, kaže Papić. Dodaje da je konstitutivnost ustavni oblik i sinonim za nacionalnu ravnopravnost još od vremena ZAVNOBiH-a. Papić smatra da su za budućnost BiH nedopustivi zahtjevi za ukidanje načela konstitutivnosti naroda.
Upozorava da se, napuštanjem tog načela, gubi nacionalna ravnopravnost te se ide na princip “jedan čovjek - jedan glas”, a što je, kako kaže, prepisano baš iz čuvenog Memoranduma Srpske akademije nauka i umjetnosti (SANU).
Za sada s adresa koje su prozvane nema javnih reakcija na Papićevo upozorenje. Šuti tvrdo jezgro SDA, s Bakirom Izetbegovićem na čelu, samozvanim zaštitnikom bošnjačkog naroda, kao što šute i perjanice tzv. patriotskog bloka, poput Željka Komšića i sličnih, koji se lažno predstavljaju kao jedini spasitelji bosanske države.
Iako je to teško očekivati, bilo bi dobro kada bi njihova šutnja značila da im nije strano da obuju i pronosaju tuđe cipele, da su sposobni da se mijenjaju i uočavaju pogreške, da su spremni na otvoreni dijalog o budućnosti cjelovite BiH bez figa u džepu, te da im je sudbina države, naroda i građana važnija od lične političke koristi ili želje za uspostavom dinastijske feudalne vlasti na odvojenom parčetu zemljice Bosne.
