Nizozemski sudija Kees van der Weide koji je angažiran kao pravni ekspert za savjetovanje VSTV-a, objavio je zanimljivu analizu povodom oslobađajuće presude Drugostepene disciplinske komisija za sudije Visokog sudskog i tužilačkog vijeća Bosne i Hercegovine (VSTV BiH) u slučaju Ranka Debevca.  

Prenosimo je u cijelosti: 

- Drugostepeno disciplinsko vijeće VSTV-a, nasumično odabrano sistemom automatskog dodjeljivanja predmeta, a koje čine predsjedavajuća sutkinja Jadranka Stanišić, sudija Mustafa Šabić i advokatica Duška Bogojević, donijelo je 6. oktobra odluku u disciplinskom predmetu protiv predsjednika Suda BiH, Ranka Debevec (optuženi).

U odluci stoji da se prvostepena presuda poništava u dijelu u kojem je okrivljeni proglašen disciplinski odgovornim i izrečena mu je mjera javne opomene. Disciplinski zahtjevi za koje je prvostepeno utvrđeno sada su odbijeni.

Nadalje, žalba Ureda disciplinskog vijeća (UDT) je odbijena, što znači da se prvostepena odluka potvrđuje u kojoj je optuženi oslobođen ovih optužbi.

Kao rezultat toga, optuženi je oslobođen svih disciplinskih optužbi i ova odluka je konačna.

Sastanak sa osumnjičenim Mehmedagićem

Dato objašnjenje u vezi sa sastankom, jasno pokazuje da nije postojala svijest niti volja okrivljenog da izađe u susret Mehmedagiću, obrazlaže Vijeće.

Muhamed Ajanović kao domaćin sastanka svjedočio je da je pozvao i optuženog i Osmana Mehmedagića (direktora OSA-e, državne obavještajne agencije koji je bio na suđenju u krivičnom predmetu na Sudu BiH, u kojem optuženi vrši svoju funkciju predsjednika), povodom rođenja njegovog djeteta, na način da niko od njih nije bio svjestan da je i druga strana pozvana.

Jasno je, kaže Vijeće, da u ponašanju optuženog nije postojala svijest niti namjera da se sretne sa Mehmedagićem. Pozivajući se na Zakon o VSTV-u koji zahtijeva da namjerno ili nesavjesno ponašanje predstavlja disciplinski prekršaj, Vijeće je zaključilo da se sastanak kojem je prisustvovao predsjednik Suda BiH ne može okarakterisati kao neprimjeren te se stoga optuženi ne može optužiti za krivično djelo „ponašanje u sudu i izvan suda koje šteti ugledu sudijske funkcije“.

Stav Prvostepenog vijeća da je okrivljeni trebao otići kako se ne bi sastao s Mehmedagićem je neprihvatljiv, tvrdi Drugostepena komisija, jer bi to pokazalo neprimjereno ponašanje i prema Mehmedagiću i prema domaćinu, posebno imajući u vidu svakodnevne profesionalne kontakte s Mehmedagićem.

S utvrđenim činjenicama, ponašanje se ne može ocijeniti kao namjerno ili nemarno, u bilo kojem obliku, jer je optuženi bio uhvaćen u iznenađujućim okolnostima i nastavio se ponašati uobičajeno, što je bila jedina mogućnost, zaključuje Vijeće.

Ovo je svijet naopako! Čak i ako je za optuženog bilo iznenađenje to što se Mehmedagić ipak pojavio, nekoliko sati na sastanku sa ovom osobom kojoj se sudi na vašem sudu, loše je ponašanje. Prilično je smiješno ocjenjivati da bi ostanak na tom događaju bio jedino moguće ponašanje. Nije. Sudija može vrlo dobro, i trebao bi u ovakvim prilikama, objasniti da bi zajedničko prisustvo kompromitovalo Sud. Ovo nema veze s učtivošću, jednostavno takvo bi vam trebalo biti mišljenje sudije. Još jedna čudna primjedba je da predsjednik Suda BiH i direktor obavještajne agencije imaju svakodnevne profesionalne kontakte. Iako je u nekim vrlo specifičnim situacijama kontakt između dva službenika zakonom dozvoljen, princip podjele vlasti uvijek bi trebao prevladati.

Skrivene španske nekretnine

Kada je u pitanju prekršaj koji se odnosi na neprijavljenu imovinu u Španiji, prema Vijeću, teret dokazivanja leži na disciplinskom tužiocu i ona nije dokazala da je okrivljeni namjerno, odnosno svjesno, dao nedovoljno podataka u svom godišnjem ličnom finansijskom izvještaju i propustio je da navede da sa suprugom ima stan u Španiji.

Dopustite mi da pažljivo navedem obrazloženje. Imajući u vidu da je optuženi suvlasnik stana u Španiji i da je svjedok rekao da ne žive zajedno od 1999. godine, da je stan kupljen 1995. godine zajedničkim sredstvima, da su se nakon razdvajanja dogovorili da će stan pripasti njoj, a njemu stan u Sarajevu, Drugostepeno vijeće je utvrdilo da disciplinski tužilac nije dokazao da je okrivljeni svjesno dao nedovoljno podataka u svom godišnjem ličnom finansijskom izvještaju, jer to se ne može zaključiti iz provedenih dokaza.

Budući da namjera nije dokazana, nema ni disciplinskog prekršaja. Stav Prvostepenog vijeća da je okrivljeni namjerno propustio da u svojim finansijskim izvještajima navede vlasništvo nad ovim stanom također je neprihvatljiv za Apelaciono vijeće. Štaviše, zato što Prvostepeno vijeće ima namjeru tvrdeći da motiv nije važan. Žalba optuženog je ispravna, nemoguće je utvrditi namjeru ako se ne utvrdi motiv.

Zbog toga odluka mora biti poništena, odlučuje Vijeće.

Dakle, početak obrazloženja je da teret dokazivanja leži na tužiocu. Zaista je tako, ali mi nismo na krivičnom suđenju u kojem se okrivljeni može nasloniti i šutjeti. Naprotiv, ovo je disciplinski slučaj u kojem okrivljeni ima obavezu da bude maksimalno transparentan, a gdje se pravila parničnog postupka, a ne krivičnog, primjenjuju kao supsidijarno pravo. Ne može se ponavljati prečesto: ne može biti nezavisnosti sudstva bez odgovornosti.

Ali ovdje imamo Vijeće koje slijepo prati sve što se iznosi bez ikakvih potkrijepa, a kamoli s dokazima. Zapamtite, govorimo o nekretninama i navodnom dogovoru između razdvojenih supružnika! Ko bi se zaboga samo "složio" (kako, kada, na koji način?) po takvom pitanju s onim s kim raskidate! Međutim, Vijeće prihvata samo ovu priču, ispričanu od bivšeg, i ponavlja da je teret dokazivanja na disciplinskom tužiocu. Da, jeste, ponovo potvrđujem, ali ne do smiješne mjere ovdje obrazložene. Kada se pokaže da je nekretnina upisana na ime tuženog, i to je bila početna tačka ovog slučaja, teret dokazivanja trebao bi preći na nosioca pravosudne funkcije koji ga jednostavno nije prijavio vlasništvo. Šta ako bi se uknjiženo vlasništvo nad nekretninom moglo uspješno osporiti u građanskim parnicama sa samo jednim svjedokom? To bi bilo ludilo. A kamoli, opet, da smo ovdje u slučaju koji je pod subsidijarnim pravom vođen parničnim postupkom. Nadalje, Vijeće dodaje da su namjere važne. Ne, nisu. Obaveza je podnošenje podataka o imovini i to je prekršeno. Teško je vidjeti da Vijeće ide do kraja samo sa "pričanjem priča". Toliko o izgledima za nadolazeći sistem verifikacije prijava imovine, kao preduslov za poboljšanje povjerenja građana u pravosuđe.

Uznemiravanje tužioca

Kada je u pitanju žalba UDT-a na poruke, koje je okrivljeni uputio tužiocu koji je protiv njega vodio krivičnu istragu, Apelaciono vijeće je u potpunosti usvojilo obrazloženje Prvostepenog vijeća i odbilo žalbu.

Kako je jasno iz činjenica, okrivljeni je za anonimnu optužbu protiv njega saznao preko dvoje sudija svog suda, koje je tužilac lično obavijestio, kaže Vijeće. Svi se sastaju na pravosudnim ispitima i povremeno imaju neformalnu komunikaciju. Vijeće je obrazložilo da bi se trebalo zaključiti da su razmijenjene telefonske poruke uobičajene i da se ne mogu smatrati neprikladnima pa opet nema zloupotrebe sudske etike.

Vijeće nije moglo prihvatiti žalbeni osnov disciplinskog tužioca da je okrivljeni iskoristio svoj položaj i uložio dodatni napor da otkrije koje istražne mjere se poduzimaju jer, kako je Vijeće zaključilo, to nije proizašlo iz činjenica utvrđenih tokom disciplinskih rasprava.

Kao što sam ranije pokušavao podučavati, poruke kao takve treba ocijeniti, a ne priče koje se poslije pričaju.

Evo opet, po mom mišljenju, najalarmantnijih poruka koje je optuženi napisao tužiocu zaduženom za visoko profilnu istragu:

- 25. juna 2020. u 15:18: „Hvala (ime) na Ministarstvu unutrašnjih poslova Kantona Sarajevo (MUP KS) I TERORIZIRANJU I PROVJERI ŽENE KOJA NEMA NIKAKVE VEZE SA (prezime), NITI KUPOVINOM MALOG MERCEDES OD NJIH. POZDRAVNI (ime glavne tužiteljice) ČINITE POTPUNO NEZAKONITE STVARI KOJE NEMAJU UPORIŠTA U BILO KOJEM ZAKONU “,

- 25. juna 2020. u 15:21: „Izuzimate dokumentaciju i istražujete ljude koji nemaju nikakve veze s ovom pričom. Zatražite od suda naredbe i „ Neka sud odobri izuzeće dokumentacije ako postoji osnova sumnje da sam kriminalac“.

Ono što ovdje vidimo da osumnjičeni (u ovom slučaju predsjednik Suda BiH) naređuje tužiocu koje korake treba preduzeti i rekao joj je da se ponaša nezakonito. Ovo nema veze sa druženjem u pozadini zajedničkog rada u komisiji za pravosudne ispite. To je nedolično ponašanje za sudiju i ništa drugo.

Moji generalni zaključci

Ono što su članovi ovog Vijeća radili je pretvaranje disciplinskog predmeta u krivični postupak, čime je ljestvica podignuta neprihvatljivo visoko.

Oni slijepo slijede ono što im je odbrana rekla, ne tražeći nikakvu dokumentaciju ili druge provjerljive podatke. Nadalje, Vijeće unosi subjektivno značenje "namjernog" ponašanja, što će dokazati disciplinsko tužilaštvo. Subjektivne namjere teško je dokazati, jer su one u glavi počinioca. Zbog toga u ovakvim slučajevima, namjere treba utvrditi obrazloženjem onoga što proizlazi iz činjenica. Činjenica je da postoje nekretnine, upisane na ime tuženog, koje nisu prijavljene. To je u najmanju ruku nemar. Činjenica je da je boravio zajedno sa osumnjičenim kojem se sudi pred Sudom. To je namjerno ponašanje. Činjenica je da je slao neprikladne poruke. Njegove izjave u ovim porukama su važne. Namjere proizlaze iz sadržaja.

Ovdje imamo ili odluku u kojoj je promašena poenta u disciplinskim predmetima ili članove Vijeća, koji su radili do vrlo upitne oslobađajuće presude jer je to ishod koji se morao postići od početka. Šta je gore?

Još je dug put do Brisela kada se nosioci pravosudnih funkcija izvuku sa ovakvim ponašanjem i ovakvim donošenjem odluka - zaključio je Van der Weide u svojoj analizi.