Fudbalske sudije u Bosni i Hercegovini prodaju automobile kako bi izvukli novac prije nego što im ih neko zapali, najnovija je misao koja se dijeli na društvenim mrežama. Naravno, povod je zapaljen automobil Sabrije Topalovića, koji je bio s još dvije osobe kada je njegov auto presretnut u Jablanici nakon utakmice između Veleža i Borca.
Mercedes je nestao u plamenu, a Sabrija i saputnici su dobili pokoju ćušku. Neka sve ostane na tome, rekao bi narod. Neka je živa glava, jer sve drugo se može nadoknaditi. I, bez šale, radi se o događaju koji je mogao donijeti još teže posljedice, nešto što niko normalan neće opravdati.
S druge strane, nikako se ne može reći da se desilo nešto neočekivano, jer mnogo je nezadovoljnih onim što se događa u bh. fudbalu. Može se ovaj događaj svesti na huliganstvo, ali nikako se ne može smatrati kao izdvojeni incident, jer je kompletan bh. fudbal sam po sebi incident.
Priča o ribi i smradu od glave bezmalo je i ovdje itekako primjenjiva. Sabrija koji je ostao bez Mercedesa samo je jedan u nizu onih koji su bili spremni pognuti glavu i biti izvršioci naloga koji im se daju.
A nije sve počelo na fudbalskom travnjaku. Sve je počelo slavodobitnim izborom novih fudbalskih struktura u Bosni i Hercegovini. I dok smo se svi bavili okršajem Petev vs. Barbarez, potpuno se zaboravilo na ustroj Nogometnog saveza i ljude koji sjede u njemu.
Legitimni predstavnici tri naroda su se pretvorili u predstavnike dva naroda i dizače ruku iz trećeg naroda, samo da bi sačuvali svoje fotelje.
Ova rečenica će mnogima zaparati uši, ali ništa u svemu ovome nije kriv Vico Zeljković. On jasno želi uvijek pomoći Borcu, što je sasvim legitimna želja. Mogao je Borcu izgraditi neke pomoćne terene, urediti svlačionice ili šta je već potrebno – sve putem fondova UEFA-e ili FIFA-e. On se odlučio Borac dovesti na tron, na svoj način, i opet nije kriv.
Krivi su ovi koji sjede u Savezu i na sve to šute. Zanimljivo je da još niko iz „B“ komponente, kako se to voli reći za Bošnjake u Savezu, nikada nije reagirao na sudijske pljačke, na kazne klubovima i ljudima koji ih vode, na nekažnjavanje sudija, na plač klubova, na klicanje ratnim zločincima na stadionima bez ikakve kazne.
Ruku na srce, sve su to sportski diletanti, mnogi osuđivani, neki od njih ogrezli u korupciji i šta njih zanima hoće li Željo, Velež, Sarajevo ili Sloboda, pa i Borac preživjeti.
Danas mi možemo kukati nad sudbinom našeg fudbala, reći kako je i ranije bilo mnogo afera, što nije neistina, oplakivati Sabrijin Mercedes, ali da je reakcija na vrijeme stigla, danas bi se Sabrija lagano vozio u Mercedesu, i lakat bi mogao izbaciti vani, a možda bi i sudio pokoju utakmicu, ali ne kako sada sudi. Svi bismo bili mirniji, i on i mi.
Reakcija je trebala stići prošle godine, kada je Velež opljačkan u Banjoj Luci. Kada je Miloš Gigović dijelio pravdu tako da smo se crvenjeli pred malim ekranima i na kraju bio pošteđen bilo kakve kazne. Od tog propuštanja Bošnjaka sve je postalo sistem. Znalo se koga treba “povaliti”, a koga se pazi. Delegiranja sudija su odmah sve govorila, neke utakmice se nisu morale ni gledati jer ishod se znao.
Šta je bilo i šta je sada, gotovo je nebitno, ali šta će biti sutra? Hoće li se desiti da neko od klubova totalno izgubi živce i napusti takmičenje (a da to nije Olimpik, koji je zbog dugova već znao da mu je kraj), hoće li navijači ponovo uzimati stvari u svoje ruke...?
Premijer liga je klinički mrtva, šifru od aparata za održavanje na životu nema Vico, nego oni koji su tu da predstavljaju klubove i koji jednom moraju, čak i Vici, reći da se, i pored teške bolesti, pacijenta neće odreći.
