Da se odmah razumijemo, Komandant je heroj, a ne zločinac! Ukoliko neko i misli drugačije, neka odmah ukine ovaj „Politbiro“. Inače, tekst kucam nakon duže dobrovoljne samoizolacije od pisanja. Strogo je to lični osvrt nastao iz potrebe da se iznova potvrdi, naslonimo se na drevnu narodnu krilaticu, na koju stranu režimsko-pravosudni vjetar puše.
Znam, nezahvalno je komentirati aktivne sudske procese, a priznati se mora da to ionako nije ispravan posao. Pravomoćno izrečena presuda, naime, jedina je relevantna historijska istina. Barem će tako biti dokle ljudi ne skontaju nešto bolje, efikasnije, da ne kažemo, pravednije.
No, pređimo napokon na stvar.
Ovih dana na društvenim se mrežama ukazala najava „Skupa podrške za Dragana Vikića“, a povodom optužnice sa kojom rijetki preživjeli simbol odbrane Bosne i Hercegovine kuburi ima haman pet godina. Naprvu, vijest me prilično uznemirila. Iskreno, računao sam kako nikako nije pošteno da se Vikaru, eventualno, dodatno izlaže nepotrebnom nezadovoljstvu članova sudskog vijeća, sudija nadležnih za ustanovljavanje činjenica unutar predmeta u kojem je optužen. Posebno je to bilo izraženo s obzirom na odavno ustanovljeni fakat kako su samo njegovi rijetki saborci (na prste jedne ruke ih se može nabrojati) ratnog Komandanta proteklih godina dosljedno podržavali, kako se to obično kaže, ne neugodnom gostujućem terenu, tojest, u sudskim klupama.
Uglavnom, stanje je sada takvo kakvo jeste. “Skup podrške“ sigurno će se održati. Ali, za razliku od uznemirenog prošlog petka navečer, moje se mišljenje o dotičnom događaju potpuno promijenilo.
Hoću reći, treba biti tamo, a evo i zašto.
Višestruko sam javno izjavljivao, pisao, ukazivao, da se Vikiću nažalost sudi za zločin koji nije počinio. U najkraćem, osam vojnika nekadašnje JNA 22. aprila 1992. godine likvidirao je odbjegli ubica Nedžad Herenda. Herenda je nekadašnji posilni uposlenik pokojne Službe državne bezbjednosti Republike Bosne i Hercegovine, kao i ratni pripadnik zloglasnih„Ševa“, terorističke jedinice formirane unutar bošnjačke, tojest, ezdeaovske političko-policijske halke. Svoje je nedužne žrtve Herenda tog spornog aprilskog dana preuzeo od Davora Matića, prijeratnog lokalnog kriminalca zvanog Miro Žmiro. On je nesretne vojnike safatao negdje na potezu između Dobrinje i Mojmila, pošto im se na transporteru dogodio fatalni mehanički kvar, a usljed kojeg su postali laka meta naoružanih psihopata. Nekoliko godina nakon zločina u Velikom parku, Miro Žmiro likvidirian je pod nikada razjašnjenim okolnostima.
Priče dalje kruže da se tokom masakriranja osam vojnika na raskršću ulica Tina Ujevića i Džidžikovac u centru Sarajeva ponešto pitao i Jusuf Juka Prazina, koji je sa svojim ubicama prvo uklonio, a potom i spalio tijela nedužnih ljudi. Međutim, mrtva usta ne govore. I Prazinu je, pogađate, neko nepoznat ukokao u dalekoj Belgiji.
Uloga Vikićevog neposredno pretpostavljenog, odnosno pomoćnika ministra unutrašnjih poslova za uniformisanu policiju RBiH, nekadašnjeg vladara kriminalnog Nogometnog saveza BiH, a današnjeg optuženika za ratni zločin, da prostite, Jusufa Juke Pušine, također je prilično odvratna u odnosu na pukom srećom preživjelog heroja odbrane naše domovine. Naime, izvori iz Suda BiH potvrđuju kako jadni Pušina očajnički, čak i notornim falsificiranjem činjenica u sadejstvu sa tužiteljstvom i vladajućom SDA, udarnički nastoji krivicu za zločin u Velikom parkom svaliti na Vikićeva nezaštićena leđa.
Kako rekosmo, osim što je neukusno odvratna, Pušinina pušačka uloga dežurnog negativca donekle jeste i razumljiva. Naime, Pušina je lično i personalno nepune dvije godine nakon masakra u Velikom parku, valjda za zločinačke zasluge, zvanično odlikovao režimsko-terorističku organizaciju „Ševe“, kojoj je, stalno podsjećajmo „neverne tome“, ubica Herenda pripadao moralno, formalno i materijalno.
Tridesetak godina poslije najodgovorniji izvšilac monstruoznog ratnog zločina u Velikom parku mirno i dostojanstveno živi u Holandiji. S druge strane, Tužiteljstvo BiH iz potpuno nerazumljivih razloga očigledno nema pravdoljubivu namjeru da masovnog ubicu napokon strpa iza rešetaka i konačno privede pravdi. Doduše, tome navodno momački doprinosi i aktuelni direktor Obavještajno-sigunosne agencije BiH koji je, tako se barem okolo priča, holandskim nadležnim institucijama preventivno (da se vlasi ne dosjete!?) uputio nekoliko dirljivih dopisa gdje se protivi Herendinom izručenju bosanskohercgovačkim instutucijama „zbog opasnosti po klijentov život“.
Rekli bismo, ništa ovdje nije ni čudno, niti neuobičajeno. Naprosto, kriminalni režim Bakira Izetbegovića odavno je izgubio moralni kompas. Zato je i moguće da se Draganu Vikiću brutalno uskraćuje svaka instutucionalna podrška tokom njegove iznuđene odbrane od montirane optužnice. Jer, poznato je, Vikić odgovara za zločin koji nije počinio. Na osnovu optužnice nastale prema falsifikatima balijske obavještajno-policijske službe zadužene za zaštitu stranačko-porodičnih zlikovaca. Od Herende, preko Mušana Topalovića Cace, do najnovijeg mitraljesca, takozvanog Jasmina Mulahusića, kojeg je SDA već (o)branila više nego ikada legendu odbrane Sarajeva.
Na kraju, samo je jedan Komandant. Ponesi zastavu, Dragane Vikiću...
Dušmanima, unatoč!
