Večernje novosti, uz Politiku jedini veći dnevni list u Srbiji koji se štampa ćirilicom, u najavi Zakona o „očuvanju ćirilice" vidjele su i sopstveni trijumf, piše DW. U jednom tekstu list navodi da je godinama pratio „neizvjesnu sudbinu" pisma koje je „pred izumiranjem", te pokrenuo i „akciju" u kojoj su se o ćirilici izjasnili „vodeći srpski lingvisti, pisci, profesori, akademici".

Predsjednik Srbije Aleksandar Vučić predočio je nedavno članu Predsjedništva BiH Miloradu Dodiku nacrt zakona o ćirilici. Istovjetan zakon – ili skoro istovjetan, s obzirom da treba da bude u skladu sa dva različita ustava – Srbija i Republika Srpska trebalo bi da usvoje 15. septembra. Tog datuma je 1918. probijen Solunski front, a od prošle godine se obilježava kao Dan srpskog jedinstva, slobode i nacionalne zastave.

U četvrtak (2. septembar) je Ministarstvo kulture i informisanja potvrdilo da je Vlada Srbije usvojila zakonski prijedlog prema kojem se širi krug subjekata koji moraju da koriste ćirilicu: osim državnih organa i javnih preduzeća, sada će to morati svi koji posluju sa većinskim učešćem javnog kapitala. Kulturne manifestacije koje konkurišu za budžetske novce moraće da imaju logo na ćirilici.

Usvajanje prijedloga zakona potvrdila je i Vlada Republike Srpske.

Najzanimljiviji dio zakona mogao bi da bude onaj koji garantuje poreske ili druge olakšice onima „koji se odluče da u svom radu i poslovanju“ koriste ćirilicu. Tu se ubrajaju i mediji, pa bi uskoro Večernjim novostima bdijenje nad „neizvjesnom sudbinom" pisma moglo i finansijski da se isplati.

Pare za ćirilicu

Zamjenik gradonačelnika Beograda Goran Vesić pohvalio se da je bio pionir u ovom poduhvatu, tako što u glavnom gradu od prije tri godine firme koje istaknu ćirilični natpis imaju popust od pet odsto na takse.

- Moj uslov prilikom pregovora sa Starbaksom je bio da natpis, pored onog na latinici, bude i na ćirilici - rekao je svojevremeno Vesić o dolasku američke franšize poznate po prodaji skupih napitaka od kafe.

Na pitanje da li su finansijski podsticaji zgodno oruđe za očuvanje pisma, pisac Vladimir Tabašević odgovara:

- Ako nam se nacionalni ponos i društveno biće zadovoljavaju time što je firma u kojoj smo zaposleni izboksovala bolje uslove poslovanja kroz takvu (zlo)upotrebu ćirilice, a ne na tome kolike su plate zaposlenih, kakvi su uslovi rada, to govori o našem kapacitetu da razlučimo bitno od nebitnog.

Premda će se teško naći ljudi u Srbiji ili Republici Srpskoj koji ne vladaju podjednako dobro sa oba pisma, borba za „očuvanje ćirilice" poprima epski naboj.

- Tako postoje oni ćiriličari, čiji se sav patriotizam dovršio u prkosnom ćiriličarenju, u zainaćenoj upotrebi tog pisma, kao i oni latiničari, koji pogrešno veruju da su više građani sveta, ako se gnušaju ćirilice - kaže Tabašević za DW i dodaje:

- U tom smislu, nepovoljne okolnosti za ćirilicu jesu upravo u tome što njena simbolička funkcija presudno određuje njenu praktičnu funkciju", dodaje ovaj dobitnik NIN-ove nagrade.

Latinica isplativija

Kad smo već kod praktičnosti, Tabašević ne krije „interes" da svojom, kako ironično navodi, „nečitljivom prozom" bude dostupan i onima koji se ne služe ćirilicom. Zato su njegove knjige, u izdanju Lagune, odštampane na latinici.

U tom izdavaču za DW navode da knjige za djecu štampaju na ćirilici, one za tinejdžere na oba pisma, a da domaći autori literature za odrasle „sami biraju pismo na kojem će im djelo biti štampano".

Prevodi koji čine 60 odsto Lagunine ponude mahom su latinični. Kako navode, imaju čitaoce u regionu i dijaspori, koji često ne vladaju ćirilicom, a latinično pismo nudi i veći broj fontova.

- Smatramo da su naša izdanja objavljena na dobrom, tačnom i književnom srpskom jeziku te da taj kvalitet jednako ili možda i više može pridonijeti očuvanju srpskog jezika od vrste pisma na kojem se knjige štampaju.

U Adrija medija grupi, koja izdaje tabloid Kurir i niz magazina – sve na latinici – navode da „pozdravljaju inicijativu za zaštitu ćirilice i podržaće je u najvećoj mogućoj meri", ali ne odgovaraju konkretno na pitanje DW da li će preći na ćirilicu, ukoliko to bude donosilo poreske olakšice za medije ili bude uslov za konkurse koje sufinansira država.

Veljko Lalić, glavni urednik magazina Nedeljnik, kategorički kaže da latinično pismo može da čita cijela bivša Jugoslavija kao i dijaspora, dok bi ćirilično prepolovilo potencijalnu publiku. „Za nas, koji najviše ulažemo u digitalno izdanje, i koji imamo čitaoce u svakom dijelu svijeta to je najvažnije.“

- Ne razumijem odbranu ćirilice posebno kada je niko ne napada. Ćirilica je moderna, u posljednje vrijeme čak i hipsterska, i jedino može da je ugrozi ta nasilna odbrana, ili miješanje države - dodaje Lalić za DW.

A odbrana pisane reči?

Oni koji se raduju novom zakonu pak podsjećaju da ćirilica gubi bitku sa vremenom. Još 2014. godine je istraživanje agencije Open Source pokazalo da 47 posto ispitanika piše latinicom, a 36 odsto ćirilicom (ostali koriste oba pisma). Za razliku od tinejdžera, kod kojih su pisma izjednačena, mladi ljudi u dvadesetim mnogo češće koriste latinicu (65 naspram 18 odsto) dok je ćirilica dominirala jedino kod starijih od 60 godina.

Internet, društvene mreže i sveprisutni anglicizmi su teg na vagi koji bi na duge staze mogao skoro da istisne ćirilicu, kažu jedni. Drugi odvraćaju da je to nemoguće sve dok je ćirilica prvo pismo koje se uči u školama. Trećima pak smeta što se odbrana ćirilice uklapa u Vučićevu politiku odbrane onoga što niko ne napada i što je neupitno, poput Stefana Nemanje kojem je podignut spomenik ili prava da se priča o stradanju Srba u Jasenovcu, o čemu je državnim novcem snimljen film.

Kad se nekome izvedba ne dopadne, ili recimo pita koliko košta taj spomenik i zašto je željeznička stanica iza njega preseljena na periferiju, lako i brzo biva optužen da se protivi „svemu što je srpsko".

A ako je već ćirilica sve manje zastupljena među omladinom, onda je njeno ogrtanje u tradiciju, zastavu ili prave vrijednosti stranputica, smatra Vladimir Tabašević.

- Problem naših prostora i politika koje se vode, u tome je što se uporno stari problemi serviraju kao da imaju novu važnost. Stasavaju generacije kojih se ne tiče to da budu zatočene u tom začaranom krugu – kaže Tabašević i dodaje:

- Oni koriste emodžije, oni sve skraćuju, klasična pisma ih ne zanimaju da njima komuniciraju, vrijeme im curi, nema se vremena za dijakritiku, nema se vremena za cijelu riječ, audio-vizuelni sadržaji kojima su izloženi odlučuju o stepenu afektiranosti i slova su tu samo da proprate vizuelni sadržaj kojim se komunicira emocija, ali – a to je suštinsko pitanje po meni - riječi, pisane riječi, prestaju da imaju snagu saopštavanja unutrašnjih, duševnih dešavanja i stanja, i preimućstvo uzima fotografija, mim, a na nama koji držimo do pisane riječi, ostaje da promislimo i proizvedemo njenu budućnost.