Mejra Đogaz (73) iz Dugog Polja kod Srebrenice svake godine širom otvori i kuću i srce za one koji dođu na komemoraciju 11. jula u Memorijalnom centru u Potočarima. Tako će biti i ove godine. Lijepo je uredila avliju i sve prostorije u dvospratnoj kući, koja je udaljena 200 metara od Memorijalnog centra. Kaže da kod nje dođu znani i neznani gosti i nikome nije tijesno i niko iz kuće ne ode ni gladan ni žedan.

Posmrtni ostaci

U genocidu u Srebrenici izgubila je dvojicu sinova - Omera i Muniba. Ukopala ih je 2009. godine u Memorijalnom centru. Njihovi posmrtni ostaci pronađeni su u masovnoj grobnici Snagovo kod Zvornika. Muž Mustafa i treći sin Zuhdija ubijeni su početkom 1992. godine i ukopani su u mezarju Gornji Potočari.

- Zločinci su mi ubili sve što sam imala. Dosta je svakome da dođe u Memorijalni centar i ne treba mu više nikakva priča. Mi, majke, patimo i patit ćemo do kraja života, dok nas zemljom ne zagrnu. Svaki dan nas je sve manje u obilasku bijelih nišana svojih najmilijih - s tugom govori Mejra, koju smo jučer zatekli u Memorijalnom centru.

Rano se budi

Živjeti bez djece, kaže, „ne bi poželjela ni onome ko ih je pobio“.

- Budim se rano i liježem kasno. Tugu i bol liječim svakodnevnim obilaskom bijelih nišana svojih najmilijih u Memorijalnom centru, druženjem s članicama Udruženja „Srebreničke majke“ i posjetom stratišta - kazuje Đogaz.

U velikoj tuzi i boli, ima privilegiju što je njena kuća pored Memorijalnog centra i, kako kaže, svaki dan po nekoliko puta ode i prouči Fatihu. Žali što majke iz planinskih i drugih mjesta nemaju mogućnost često posjetiti mezare najdražih.