U prošlom nastavku feljtona govorili smo o ključnoj ulozi koju su Jugoslavenska muslimanska organizacija (JMO) i njen lider Mehmed Spaho imali u usvajanju Vidovdanskog ustava, tako što su, kao dio sporazuma s Nikolom Pašićem, a u zamjenu za ulazak u Vladu Kraljevine SHS, pristali dati glasove koji su bili presudni za usvajanje Ustava kojim je Jugoslavija organizirana kao unitarna država podijeljena upravno na 33 oblasti.

Autonomija BiH

Ipak, Spahino savezništvo s Pašićem nije trajalo dugo. Svega nekoliko mjeseci poslije, Spaho je izašao iz Pašićeve vlade i približio se hrvatskom lideru Stjepanu Radiću, zagovarajući ponovo autonomiju BiH. Odluka o napuštanju vlade naišla je na žestok otpor prosrpskih struktura unutar stranke koje su zagovarale nastavak saradnje s radikalima i Pašićem.

Ova podjela dovela je do izbora za novog lidera, na kojima je Spaho odnio uvjerljivu pobjedu, a poražena grupa osnovala je novu političku stranku - Jugoslavensku muslimansku narodnu organizaciju. Ova stranka od početka je bila aktivno potpomognuta od vladajućih srpskih krugova, u prvom redu radikala, na čijim je linijama bila, te je u Skupštini nastavila aktivno sarađivati s njima.

Na izborima 18. marta 1923. JMNO je osvojio svega 8,3 posto od svih muslimanskih glasova, što nije bilo dovoljno ni za jedan mandat u Skupštini, a JMO je još jednom potvrdio svoju većinsku podršku među muslimanima s 5,2 posto glasova na državnom nivou.

Nakon izbora Spaho je učestvovao u formiranju Federalističkog bloka s Hrvatskom republikanskom seljačkom strankom i Slovenskom ljudskom strankom. Ovaj blok bio je snažna protuteža unitarističkim strankama iz Srbije.

Dodatni problemi za Pašića i kralja Aleksandra nastali su kada je i Demokratska stranka Ljubomira Davidovića napustila savez s Pašićem i počela se sve više približavati opcijama Spahe i Radića.

Godine 1924., nakon što se HRSS u Moskvi učlanio u Seljačku internacionalu pod komunističkim pokroviteljstvom, na Stjepana Radića je primijenjena „Obznana“ (odluka o zabrani komunističkih organizacija) te se našao u zatvoru.

Odgovor opozicije bio je formiranje Bloka narodnog sporazuma i seljačke demokratije, koji je imao i svoje organe, i to predsjednika, izvršni odbor (širi i uži) i plenarnu sjednicu narodnih poslanika bloka.

Blok su formirali HRSS, JMO i SLS, a u njega je potom ušla i Davidovićeva Demokratska stranka. Upravo je Davidović jednoglasno izabran za predsjednika tog bloka, dok su u uži izvršni odbor izabrani Davidović, dr. Korošec, dr. Spaho i Pavle Radić.

U početnoj fazi djelovanja osnovni blok je zahtijevao da se iz zatvora puste uhapšeni poslanici HRSS-a te da im se verificiraju mandati u Skupštini. Ipak, još jedan neočekivan politički obrat ubrzo će zahvatiti političku scenu Kraljevine. Suočeno s pritiscima i ucjenama Pašić-Pribičević vlade, rukovodstvo HRSS-a je počelo popuštati pred zahtjevima vlasti.

U zatvoru je Radić dao izjave da priznaje politički sistem Vidovdanskog ustava, monarhiju, s dinastijom Karađorđevića na čelu, te je potvrdio da nema veze s Trećom komunističkom internacionalom. Definitivni zaokret HRSS-a potvrđen je 18. jula 1925. formiranjem vlade Pašić-Radić.

Ovakav potez HRSS-a značio je i raspad kratkotrajnog Bloka narodnog sporazuma i seljačke demokratije. Tokom 1925. i 1926. JMO se ponovo suočavao s nasrtajima radikala.

Demokratska zajednica

Nakon ulaska HRSS-a u vladu s radikalima i raskidanja opozicionog saveza, JMO je tokom 1926. s Demokratskom strankom formirao novi politički savez, Demokratsku zajednicu. Osim zajedničkog cilja borbe protiv radikalne vlasti, ovom savezu je pogodovalo u međuvremenu i revidiranje stava DS-a prema uređenju države, od početnog podržavanja unitarnog koncepta ka spremnosti na federalizaciju države.

Konkretno, lider ove stranke Ljubomir Davidović smatrao je da bi Jugoslaviju trebalo preurediti kao državu četiri federalne jedinice - Slovenske, Hrvatske, Srbije i BiH, koja bi bila tampon-zona između Srbije i Hrvatske i centripetalna sila cijele države. Ovaj savez nastavio je opoziciono djelovanje sve do uvođenja diktature 1929., raspuštanja Skupštine i zabrane djelovanja političkih stranaka.

Jugoslavenska radikalna zajednica

No, u novu vladu, na čije je čelo postavljen Petar Živković, nisu ušli kadrovi JMO-a, a muslimanska mjesta popunili su pomalo i zaboravljeni pripadnici nekadašnjih poraženih muslimanskih političkih opcija, poput Šerifa Arnautovića.

Iako je na prvim lokalnim izborima 1928. JMO, također, imao ogroman uspjeh u BiH, općinski funkcioneri su nakon uspostave diktature smijenjeni, a na njihova mjesta redom su postavljani članovi Radikalne stranke.

Nakon ubistva kralja Aleksandra 1934. godine u Marseju, došlo je do demokratizacije političkih prilika u zemlji s namjesnikom Pavlom na čelu, ali je zabrana djelovanja nacionalnih stranaka i dalje bila na snazi.

JMO je sada opet demonstrirao sklonost promjeni političkog dresa. Godine 1935. postao je najprije dio Seljačko-demokratske koalicije, u koju su još ulazili Demokratska stranka, HRSS i jedan dio zemljoradničke stranke, da bi već 1936. JMO promijenio stranu, ponovo se pridruživši radikalima i postavši dio Jugoslavenske radikalne zajednice, koju su, s Milanom Stojadinovićem i radikalima na čelu, činili još i Korošec sa svojom Slovenskom ljudskom strankom. Ovaj savez formirao je i jugoslavensku vladu, zaobilazeći HRSS i Vladka Mačeka.

Sporazum Cvetković - Maček

Jugoslavenska radikalna zajednica opstala je na vlasti sve do 1939., kada, pod pritiskom Velike Britanije, a zbog rješavanja „hrvatskog pitanja“, knez Pavle Karađorđević smjenjuje Stojadinovića i za premijera imenuje Dragišu Cvetkovića s jednim zadatkom - da se dogovori s Vladkom Mačekom i riješi srpsko-hrvatski sukob.

Ovo rezultira sporazumom Cvetković - Maček, kojim se kreira Banovina Hrvatska, a u koju ulaze dijelovi BiH, čime prvi put dolazi do podjele naše države.

Ostale banovine koje nisu ulazile u Hrvatsku banovinu ostale su pod nazivima koje je kralj Aleksandar proglasio 1929., iako je generalni plan bio da se od ostalih banovina naknadno formiraju slovenska banovina i „banovina srpske zemlje“, u koju bi bio uključen ostatak teritorije Bosne i Hercegovine.

JMO, čiji je lider Mehmed Spaho umro prije potpisivanja ovog sporazuma, žestoko je protestirao protiv ovog sporazuma, zahtijevajući bezuvjetno davanje autonomije Bosni i Hercegovini.