Danas je godišnjica smrti Alije Isakovića, jednog od najvećih bošnjačkih i bosanskohercegovačkih intelektualaca 20. vijeka.

Alija Isaković rođen je u mjestu Bitunja pokraj Stoca 1932. godine.

Isaković je bosanskohercegovački književnik, romansijer, pripovjedač, radio-dramski, televizijski i dramski pisac, putopisac, aforist, leksikograf i historičar jezika i književnosti.

Školovanje u Stocu, Zagrebu, Beogradu...

Osnovnu i srednju školu pohađao je u Bitunji, Stocu, Zagrebu, Crikvenici, Pančevu i Beogradu, a Filozofski fakultet - Jugoslavenske književnosti i srpskohrvatski jezik, u Sarajevu.

Bio je geološki tehničar, prospektor urana, TV-scenarist, urednik časopisa „Život“, urednik edicije Kulturno nasljeđe BiH u sarajevskoj "Svjetlosti". Pisao je pripovijetke, romane, drame, putopise, eseje, studije, filmske i tv- scenarije.

Priredio je niz antologija, zbornika radova, bibliografija. Nagrađivan je za prozno i dramsko stvaralaštvo.

Priredio je više djela muslimanskih pisaca i posebno prvu antologiju muslimanske književnosti „Biserje“ 1972., prvi izbor bosanskohercegovačkih putopisaca "Hodoljublje" 1973., zbornik radova "Hasanaginica, 1774. - 1974.", anegdote Nasrudina-hodže 1984., te sa Hadžemom Hajdarevićem izbor iz časopisa "Behar" 1900.-1911., te knjigu "O 'nacionaliziranju' Muslimana" 1990. godine, pri čemu je utro puteve buđenju i osvješćivanju nacionalnoga bića Bošnjaka.

Nije bio profesionalni lingvist

Alija Isaković se snažno zalagao za afirmaciju bosanskog jezika. Kao leksikograf, Isaković je nezaobilazan u oblikovanju bosanskoga jezika. Njegovi rječnici, "Rječnik karakteristične leksike u bosanskome jeziku" iz 1993., te "Rječnik bosanskoga jezika" iz 1995., prekretnice su u bošnjačkoj leksikografiji.

Zanimljivo je da je Isaković, koji nije bio profesionalni lingvist, ostvario fundamentalna djela na polju pisanja riječnika.

Umro je u Sarajevu 14. marta 1997. godine.

Bošnjačka zajednica kulture Preporod dodjeljuje nagradu "Alija Isaković" za najbolji dramski tekst.

Citat iz govora na Bošnjačkom saboru 1993.

„Mi Bošnjaci smo historijski relativno iživljeni na ovim prostorima, širim od današnje Bosne i Hercegovine - vojnički, ekonomski i kulturno. Premda smo posljednjih 112 godina marginalizirani kao politički narod, fizički i ekonomski sistemski i nesistemski uništavani, kulturno nipodaštavani, vjerski satanizirani kao azijatsko-islamski relikt, jedini smo narod u evropskim prostorima bez nacionalnih institucija, s anacionalnim političkim poltronskim vrhom, s policijskom presijom nad vjerskom i svjetovnom inteligencijom, bez prava na nacionalno ime, jezik, književnost, društvene običaje i vjersku praksu...”

(Alija Isaković na na Bošnjačkom saboru 27. septembra 1993. godine.)

O bosanskom jeziku

 „Bosanski jezik postoji u narodu i u literaturi koliko hrvatski i srpski srpski jezik. Ako je to manje poznato širokoj javnosti, razlozi su političke a ne lingvističke naravi. S obzirom da je na ovim balkanskim prostorima politika mjera stvari, u svim oblicima fizičkog i duhovnog života, to je neimenovanje i (ne) priznavanje bosanskog jezika bilo u korelaciji s političkim (ne) imenovanjem bosanske nacije, posebno bosanskih muslimana.

(Alija Isaković, 1991. godine.)

Piši kao što govoriš

„Bosanski jezik prema književnom hrvatskom i srpskom jeziku, ima najmanje razlika između narodnog i književnog jezika, između dijalekatskog i književnog i ima – za južnoslovenske prilike – izvanredan kontinuitet, jezičku ustaljenost i homogenost na cijelom prostoru, bez diskontinuiteta koji su imali srpski i hrvatski književni jezik do početka Vukovih i Gajevih reforma sredinom prošlog vijeka. To što u okviru bosanskog jezika nije bilo jezičkih i pravopisnih reformi i nije teško razumjeti. Pisali su bosančicom i arebicom, uglavnom, kako su i govorili. Piši kao što govoriš nije ničija deviza, to je inicijalni poriv pismenog čovjeka.”

(Alija Isaković, 1991. godine.)