Franc Faner (Franz Pfanner), rođen 1825. godine, bio je austrijski trapistički opat i osnivač samostana „Mariannhill“ u Južnoj Africi i opatije Marija Zvijezda u Banjoj Luci.

Faner je pohađao srednju školu u Feldkirhu i humanističke studije u Inzbruku. Kasnije je studirao filozofiju u Padovi (1845.), a teologiju u Briksenuenu (1846.).

Put u Bosnu

Godine 1859. imenovan je kapelanom austrijske vojske u italijanskoj kampanji protiv Napoleona III, ali rat je bio gotov prije nego što je uspio preuzeti imenovanje. Nakon što je nekoliko godina služio kao ispovjednik sestara milosrdnica u Zagrebu te upravljao službom u zatvoru u Lepoglavi, otišao je u Rim 1862. godine, gdje je prvi put stupio u kontakt s trapistima.

Očekujući dopuštenje svog biskupa da se pridruži ovom redu, otišao je na hodočašće u Palestinu 1863. U Rim se vratio 1866. godine, kada je reorganizirao poznati samostan u Tre Fontaneu. Godine 1867. postavio je novi samostan trapista u Austriji (Dunavska monarhija).

Onda mu je na pamet pala ideja o organiziranju samostana u Osmanskom Carstvu. Usprkos ozbiljnim poteškoćama, tu na kraju i uspijeva, pa je tako 1869. otvorio samostan Marija Zvijezda u Bosni, u blizini Banje Luke, koji je 1879. godine podignut na status opatije i u narednim godinama bit će direktno vezan za privredni preporod ovog grada.

U proljeće 1870. godine Faner i trapisti počinju graditi novi samostan. Zbog velikih problema s osmanskim vlastima (uz brojne druge, problemi s osmanskim vlastima bili su njegov trajni usud), Franc iste godine putuje tajno, preobučen u turskog bega, u Carigrad, gdje dobiva dozvolu da može sazidati "kuću sa 60 soba".

Te godine sagrađena je i zgrada za privredu u kojoj su bile ambulanta, soba za goste, mala žitnica i štala za dva konja i šest krava.

Godine 1871. Faner održao je sa svojom braćom, radnicima i katoličkim susjedima Tijelovsku procesiju, možda prvu u Bosni nakon 400 godina. Iste godine nabavio je prvo crkveno zvono. Pošto su zvona bila zabranjena u Osmanskom Carstvu, prokrijumčario ga je u bačvi jeftinog vina.

Privredne i vjerske aktivnosti

Faner je, zajedno sa svojom braćom, bio neumorni graditelj. U Banjoj Luci izgradili su pravi poljoprivredno-zanatski i industrijski kombinat. U njemu su bili ciglana (1869.), kovačnica s radionicom za plugove (1869.), silos (1870.), kamenolom (1870.), mlin (1872.), sirara (1882.), pilana (1872. - 1873.), sušionica šljiva (1872.), pivara (1873.), sušionica voća (1876.), fabrika cigle i crijepa (1877.), klaonica (1877.), mlin za mljevenje kostiju i fabrika tutkala (1877.), voćni i šumski rasadnik (1878.), fabrika sukna s predionicom i tkaonicom (1878.), štamparija s kartonažom i knjigovežnicom (1879.), bačvarsko-stolarska i kolarska radionica (1879.).

Godine 1877. počeli su s izgradnjom bolnice, a prvi bolesnici primljeni su 2. februara 1879.

Dječije sirotište otvoreno je 1. marta 1878. Smještena su prvo četvorica dječaka, a već nakon mjesec bilo ih je 20. Izgradili su 1879. godine i porodične kuće za svoje radnike. Prve su bile pokrivene crijepom. Bile su to, također, prve kuće u BiH koje su poslodavci izgradili za svoje radnike. Te godine sagrađen je i radnički azil. Izgrađena je i štala za 50 krava.

Ovdje svi piju

Faner je svojevremeno napravio i zanimljivu zabilješku, opisujući probleme s alkoholizmom, s kojim se nose građani Bosne i Hercegovine. U pismu u kojem opisuje svoja iskustva s konzumiranjem alkohola u Bosni, Faner je, između ostalog, napisao:

- Kad sam u proljeće 1869. stigao u ovaj kraj, zamijetih nešto što nigdje i nikada vidio nisam. Ovdje, naime, svi piju, što je zapravo najblaži izraz za uživanje u rakiji, što se ogleda u cjelodnevnom napajanju tim vražijim eliksirom. Piju Turci, piju kmetovi, piju i katolici i pravoslavni podjednako revnosno, a vidjeh i svećenike (od sve tri vjere - neka im Bog oprosti) kako im nije mrsko to smeće. Svima su od rakije lica zemljane boje, oči se jedva naziru kroz nabubrele kapke i gotovo da ne možeš sresti čovjeka koji ide pravo, a da ne tetura. Turci (begovi) još i nekako (oni i ne hodaju, nego jašu na konjima), ali nadničari mogu raditi najviše sat-dva, a onda se svale u jarak (ako ga kopaju). Ili, nakon sudaranja sa stablima koja su kanili posjeći, naprosto zamru od rakije.

-