Sedam godina je prošlo od velikih socijalno-ekonomskih protesta u BiH kada su desetine hiljada prevarenih građana, obespravljenih radnika, osiromašenih penzionera i mladih, prvo u Tuzli, a potom i u drugim gradovima u zemlji, na ulicama ispoljile dvije decenije akumuliranog nezadovoljstva.

Zapaljene zgrade

Demonstracije koje su počele 7. februara 2014. godine kao socijalni bunt i odraz nezadovoljstva radom vlasti, nezaposlenošću, siromaštvom i nepravdom, prerasle su zatim u nerede, pri čemu su zapaljene zgrade kantonalnih vlada i dio zgrade Predsjedništva BiH. Vijesti o ovim demonstracijama, koje su bile historijske i najvažniji društveni događaj u postdejtonskoj BiH, odjeknule su širom Evrope.

Iako su građani prije sedam godina srušili vlade u četiri kantona - Sarajevskom, Unsko-sanskom, Tuzlanskom i Zeničko-dobojskom, te postavili pred vlasti na svim nivoima brojne zahtjeve, od tada do danas skoro da se ništa nije promijenilo.

Tada zapaljene zgrade i svrgnuta vlast nagovještavale su dolazak nekih boljih vremena, ali su demonstracije ubrzo ugušene, a demonstranti okarakterizirani huliganima.

Umjesto promjena, uslijedila je brutalna represija prema organizatorima demonstracija.

Protiv desetina građana, daleko od očiju javnosti, pokrenuti su i prekršajni postupci, s namjerom da se obeshrabri i onemogući bilo kakvo daljnje ispoljavanje građanske neposlušnosti ili nezadovoljstva.

Nekolicina bh. građana koja je učestvovala u demonstracijama tražila je i dobila azil u inozemstvu. Jedan od njih je i Bojan Svrdlin. Zbog represije je bio prinuđen da s porodicom napusti Sarajevo. Danas živi u jednoj evropskoj državi.

- Mislim da su protesti, bez obzira na sve, barem malo urodili plodom jer se podigla građanska svijest. Građani su vidjeli da mogu promijeniti situaciju koliko-toliko. S druge strane, nama je bilo teško, jer smo imali uplive službi pojedinih stranaka među demonstrante. Sada bi samo prisustvovao protestima porodica Memić i Dragičević. Naravno, bez ikakvog paljenja. Mirno i dostojanstveno – kaže Svrdlin.

Tvrdi da, kada se stvari vrate sedam godina unazad, pravi demonstranti nisu ni palili zgrade.

- Svi mi znamo ko je palio objekte 2014. godine. To nisu bili pravi demonstranti. Pa mene su uhapsili zbog blokade ceste, ne paljenja. To su spinovi. Ta priča da smo palili je i uništila proteste i ideju protesta – tvrdi on.

Smatra da su ih političari neopravdano optuživali.

- Nazivali su nas teroristima, huliganima. To su tada radile SDA i SDP. Oni su zajedno kreirali lažnu sliku i spinovima uradili sve da se demonstranti stave na stub srama. Tvrdili su da su pronađeni droga, oružje. To ništa nije bilo tačno. Mi nismo bili huligani. Tražili smo svoja prava. Prava za bolje svih nas – kaže Svrdlin.

Zbog toga što je bio jedan od organizatora demonstracija, kako kaže, otjeran je iz države.

- Ne samo ja. Masa nas je otjerano. Pa, šta sam ja trebao, ostati u državi? Ko bi mene zaposlio, dao mi da radim, da živim. Mislite da sam ja želio otići vucarati se tri godine kao izbjeglica. Pa, tada su me pratili, uhodili, prijetili mi. Nisam došao ovdje da učim njemački po stare dane bez ikakvih prava - kaže Svrdlin.

Sakib Kopić, sindikalista iz Tuzle koji je učestvovao u masovnim demonstracijama 2014., kaže da je sve krenulo iz Tuzle, a zatim se prebacilo na ostale gradove. Tvrdi da se, bez obzira na proteste, ništa nije promijenilo.

- Šta se promijenilo? Ljudi masovno idu iz države i iz ovog apsurdistana. Bježe glavom bez obzira. Svi redom. Postat ćemo uskoro zemlja staraca. Ali moje mišljenje je isto. Samo ulica može promijeniti stanje u državi, ništa drugo. Protesti prije sedam godina su bili nauk političarima da ne mogu da rade šta i kako hoće – kaže Kopić.

Ko je kriv

Napominje da ne stoje tvrdnje pojedinaca da su februarski dani 2014. godine sramota za državu.

- Nama se spočitava da slavimo godišnjicu sramote i aludiraju na paljenje zgrada. Mi se toga ne stidimo. Neka je sve zapaljeno. Nas uništavaju 25 godina. Političari su nama napravili štetu u desetinama milijardi maraka. Čija je to sramota – pita se Kopić.

Ljudi nemaju šta da jedu

Svrdlin kaže da se samo srcem može nešto promijeniti u državi, a da gladan stomak odlučuje o mnogo toga.

-  Ne zbog toga što im nije dobro, nego zato što građani nemaju posla i što nemaju šta jesti. Ovo što rade pojedine organizacije rade zbog para. Ne da nešto promijene - kaže Svrdlin.

Niko nije osuđen za nasilje

Uprkos tome što su vlasti nakon gušenja protesta pokrenule niz montiranih političkih procesa, u kojima su pojedince optužili i za “terorizam”, to sudovi nikada nisu potvrdili.

Činjenica da niko nije osuđen za nasilje, prema mnogima, govori da vlast želi sakriti stvarne vinovnike nereda i nasilja, a krivicu generalizirati i prebaciti na narod koji je ogorčen, gladan i prevaren na ulici samo tražio svoja prava.