Zagrebački advokat Ozren Tatarac, koji godinama zastupa klijente u pravnim zahtjevima za povrat ukradenih vrijednih umjetnina, otvorio je novo poglavlje o ukrajinskoj ikoni zbog koje je Dodik dospio u fokus međunarodnog diplomatskog skandala, piše Istinito.com.

Advokat Ozren Tatarac iz Zagreba, koji se bavi povratom umjetnina koje su njemački nacisti tokom Drugog svjetskog rada opljačkali širom Evrope, a koje se nalaze u zemljama bivše Jugoslavije, uputio je Parlamentu BiH, OHR-u i ambasadama Ukrajine i Rusije u BiH, informaciju o saznanjima u vezi sa ikonom koja nosi pečat Ukrajine iz vremena SSSR-a.

Radi se o pravoslavnoj ikoni sv. Nikole zbog koje je predsjedavajući Predsjedništva BiH Milorad Dodik dospio u žižu neviđenog diplomatskog skandala.

Naime, Tatarac je u pismu upućenom na navedene adrese iznio zanimljive zaključke u vezi s mogućom putanjom ikone sv. Nikole, koja, po svemu sudeći, pripada ukrajinskoj kulturnoj baštini.

Voštani pečat

Radi se o pravoslavnoj ikoni sv. Nikole koju je Dodik poklonio ministru vanjskih poslova Ruske Federacije Sergeju Lavrovu, prilikom njegove posjete Bosni i Hercegovini 14. decembra prošle godine.

Nakon reakcija Dodika i njegovih saradnika, neposredno po izbijanju skandala, postalo je jasno da je ikona na ilegalan način dospjela BiH, što je izazvalo oštru reakciju i diplomatski protest ukrajinske ambasade. Rusija je, odmah po saznanju da je ukradena, ikonu vratila Bosni i Hercegovini, kako bi se preko međunarodne saradnje, odnosno putem INTERPOL-a, utvrdilo njeno porijeklo i način na koji je dospjela u BiH.

Tatarac, koji zastupa Jevreje u nastojanju da povrate svoje opljačkane dragocjenosti, smatra da je i ikona sv. Nikole najvjerovatnije ukradena tokom Drugog svjetskog rata.

– Postoji osnovana sumnja da je predmet ukraden za vrijeme trajanja Sovjetskog saveza, a ne poslije njegovog raspada, budući da bi predmet nakon raspada Sovjetskog saveza imao ili pečat nadležnih organa Republike Ukrajine, ili tamošnje pravoslavne crkve.

Takođe, osnovana je sumnja da je predmet ukraden za vrijeme Drugog svjetskog rata, budući da predmet ukrajinske kulturne baštine, za vrijeme dok je Ukrajina bila u sastavu Sovjetskog Saveza, ni na koji drugi način nije mogao biti izmješten iz Ukrajine, osim putem masovne i notorne nacističke pljačke umjetnina za vrijeme nacističke okupacije tadašnje sovjetske Ukrajine.

Voštani pečat na ikoni dodatno upućuje da je riječ o predmetu ukradenom od nacista za vrijeme nacističke okupacije tadašnje sovjetske Ukrajine, budući da su se nakon Drugog svjetskog rata u Sovjetskom Savezu upotrebljavali moderniji načini označavanja zapečaćenih predmeta, odnosno budući da postojanje sovjetskog pečata od voska ukazuje da je pečat postavljen u ranijim fazama postojanja Sovjetskog Saveza, tj. prije Drugog svjetskog rata – ističe zagrebački advokat u pismu poslaničkim klubovima Predstavničkog doma PS BiH.

Dalji put ikone vjerovatno dijeli sudbinu oko deset hiljada drugih umjetnina koje su opljačkali njemački nacisti širom Evrope, a koje su im oduzete krajem Drugog svjetskog rata, da bi se ilegalno našle u državnim, ali i privatnim kolekcijama mnogih zemalja, pa i na prostorima bivše Jugoslavije.

Tatarac u pismu navodi da ima vrlo opširna saznanja o ukupnoj kulturnoj baštini naroda i zemalja bivšeg Sovjetskog Saveza, naročito Bjelorusije i Ukrajine, ali isto tako i Ruske Federacije, čija kulturna baština je bila opljačkana za vrijeme drugog svjetskog rata. Ističe da su mnogi predmeti izuzetne vrijednosti, zajedno sa umjetninama otetim od evropskih Jevreja, kao i onima koje su pokradene u Varšavi, pred kraj rata prebačene u Zagreb, u tadašnju Nezavisnu državu Hrvatsku.

On navodi da su bila i dva poslijeratna transfera opljačkanih umjetnina 1948. godine, kao i naknadni transfer iz Austrije u jesen 1986. godine.

Predstavljena kao ‘porodično vlasništvo’

– Sva četiri transfera umjetnina, njemačkih prije kraja rata i tri ‘jugoslavenska’ transfera umjetnina su išli izravno u Zagreb, ali su umjetnine iz prva tri transfera bile naknadno premještane ili u južnu Dalmaciju ili u druge republike bivše Jugoslavije, a dio je završio i u ‘privatnim’ zbirkama dobro povezanih pojedinaca.

Iz medija je vidljivo da je predmetna ukradena ikona bila predstavljena Dodiku kao ‘porodično vlasništvo’ određene porodice, za koju pretpostavljam da ju čine državljani BiH.

Stoga zaključujem da postoji osnovana sumnja da je to navodno ‘porodično vlasništvo’ te crkvene ikone izvorno, prije tridesetak ili više godina na ilegalan način ‘iscurilo’ iz neke državne kolekcije na području tadašnje SR Hrvatske, koja kolekcija je izvorno predstavljala nacističku ratnu pljačku umjetnina.

Ukoliko se ispostavi da ikona sv. Nikole predstavlja nacistički ratni plijen, koji je nepoznatim kanalima dospio u Bosnu i Hercegovinu, odnosno Republiku Srpsku, a potom i u ruke Milorada Dodika, otvara se još ozbiljnija priča o umiješanosti pojedinaca iz BiH u trgovinu umjetninama koje su se našle na crnom tržištu, a potiču iz nacističke ratne pljačke.

Zapravo, ključno pitanje na koje i dalje nema potpunog odgovora glasi: Kako se ta ikona našla u rukama Milorada Dodika!?