Sport u BiH je na vrlo niskim granama. U većini sportova naši profesionalni klubovi tavore na evropskom dnu, dvorane i stadioni su prazni, a privatni kapital klubove uglavnom zaobilazi u širokom luku, te stoga oni, najčešće, zavise od podrške i pomoći lokalnih vlasti. U ovom pogledu jedan od glavnih problema koji mnogi ističu jesu i sama zakonska rješenja koja sportske klubove u BiH definiraju kao udruženja.
Mnogi smatraju da ovo, zbog nedefiniranog vlasništva, demotivira privatnike da investiraju u klubove i tako omoguće njihov razvoj i lakše poslovanje.
Da je privatizacija sportskih klubova neophodna, smatra Stojan Malbašić, predsjednik Fudbalskog kluba Borac.
- Rješenja nema sve dok klubovi ne budu privatizovani. Klubovi u BiH danas robuju rješenjima iz bivšeg sistema. Dok god ne bude postojao gazda koji vodi računa o svom vlasništvu, koliko može da ulaže i troši, nema napretka - smatra Malbašić.
Ovaj stav dijeli i zastupnik SDP-a BiH u Zastupničkom domu Parlamenta Federacije Irfan Čengić, koji je tokom prošle godine dostavio u parlamentarnu proceduru Zakon o sportskim klubovima FBiH, koji će omogućiti privatizaciju klubova.
Ipak, ovaj zakon do danas nije došao na dnevni red za glasanje.
- Ovaj zakon bi mogao spasiti klubove poput KK Bosna, a omogućiti novi stepen razvoja klubovima poput FK Sarajevo. Dakle, mogli bismo spasiti klubove koji su na rubu propadanja, a klubove koji su odskočili od bh. prosjeka potaći da prijeđu na sljedeću fazu razvoja sportskih kolektiva - tvrdi Čengić.
Ipak, profesor na Ekonomskom fakultetu u Sarajevu dr. Emir Kurtić upozorava da privatizacija ne znači automatski i unapređenje sporta u našoj zemlji.
- Sama privatizacija se generalno u ovom društvu nije baš pokazala najboljom i mnogim je institucijama zapravo presuđeno privatizacijom. Zašto bismo se onda nužno radovali privatizaciji u sportu kao nekakvom sigurnom putu do uspjeha, nekakvom „srebrenom metku“ koji rješava sve probleme odjednom - pita Kurtić.
Umjesto toga, prema Kurtiću, glavni problem ne leži u pitanju vlasništva, nego u samom načinu na koji se pristupa vođenju klubova u našoj zemlji.
- Ne tvrdim da su zakonska rješenja dobra, već da u njima leži samo dio problema. Glavni problem je uvijek u čelnim akterima bilo koje industrije, bilo koje oblasti ljudskog djelovanja. Pa tako u ovom slučaju glavni problem leži u čelnim akterima industrije sporta. Pri tome ne mislim na sportiste, nego na čelne ljude sportskih organizacija - upozorava Kurtić.
Izmijenjeni i dopunjeni Zakon o sportu BiH stupio je na snagu još 2016. godine. Iako su ovim zakonom stvoreni uvjeti za sistemsko rješavanje pitanja sporta na nivou BiH, problem je što se on u našoj zemlji i dalje ne primjenjuje.
Značajan iskorak napravila je Republika Srpska u kojoj je od prvog januara ove godine na snagu stupio Zakon o sportu usvojen 2020. kojim se, između ostalog, omogućava osnivanje sportskih klubova i kao privrednih društava.
Izvjesno je da bi redefiniranje klubova kao privrednih društava stvorilo bolje temelje za privlačenje privatnog kapitala. No, promjena vlasništva klubova iz javnog u privatno, kao što smo se u privatizacijama u bližoj historiji BiH mogli uvjeriti, mač je s dvije oštrice. Ukoliko proces ne bi bio dovoljno transparentan, omogućio bi razne malverzacije i potencijalno stvorio još veće probleme.
Rješenje za sportske klubove moglo bi se sažeti u sljedeću rečenicu - da privatizaciji, ali ne bilo kakvoj.
