Gzavijer Bugarel (Xavier Bougarel), autor knjige “Nadživjeti carstva”, s podnoslovom “Islam, nacionalni identitet i politička lojalnost u Bosni i Hercegovini”, koja je nedavno objavljena u Bosni i Hercegovini, pet godina nakon francuskog izdanja, dao je ekskluzivni intervju za „Dnevni avaz“. 

Knjiga je izazvala žestoke polemike u BiH, s obzirom na to da se autor bavi osjetljivim tezama vezanim za ratni period, Armiju RBiH, Stranku demokratske akcije, islamizaciju, odnosno reislamizaciju... O ovim temama govorio je i za naš list.

Mržnja prema Evropi

Bivši reis Mustafa Cerić, nakon objave Vaše knjige, odnosno feljtona, nazvao Vas je kvaziintelektualnim hohštaplerom, neinformiranim... Kako to komentirate? 

- Imam utisak da je dr. Cerić čitao samo feljton, a ne knjigu, te bih mu preporučio da je nabavi pa da onda vodimo ozbiljnu diskusiju o njoj. Ono što me iznenađuje u njegovoj reakciji je izvjesna mržnja prema Evropi kao cjelini. Ne mogu shvatiti da čovjek koji je pisao i promovirao “Deklaraciju evropskih muslimana” sad definira Evropu kao “krstašku”. Uzimajući u obzir činjenicu da su Bošnjaci, pa i sam dr. Cerić, dio Evrope, on, mrzeći Evropu, mrzi sam sebe i vlastiti identitet.

Posebno spornim Cerić smatra teze o „reislamizaciji” Bošnjaka i stvaranju (polu)islamske države od SDA koju, kako kaže, tretirate kao “panislamističku stranku”...

- Mislim da se djelimično radi o nesporazumu zbog prezentacije feljtona na portalu “Slobodna Bosna”. U svojoj knjizi nigdje ne definiram SDA kao „panislamističku stranku“, nego kao nacionalističku, čiji osnivači su pripadali jednoj panislamističkoj struji, to jest organizaciji „Mladi Muslimani“. Ta panislamistička struja je kontrolirala SDA sve do smrti Alije Izetbegovića, a poslije je marginalizirana i u stranci i u društvu.

Isto tako, ne kažem da je SDA za vrijeme rata stvorila „(polu)islamsku državu”, nego neokomunističku državu, čija vladajuća stranka je koristila islam kao novu diskriminirajuću ideologiju. Taj pokušaj instrumentalizacije islama za političke svrhe raspao se početkom 2000-ih godina.

Pokušaj reislamizacije bošnjačkog stanovništva u toku rata nije uspio, jer mnogo ljudi unutar bošnjačkog naroda i bosanskog društva suprotstavilo se tom projektu. Danas, islam je, naravno, više prisutan u javnoj sferi nego za vrijeme komunizma, ali prakticirajući vjernici i dalje predstavljaju samo manjinu unutar pluralističkog bosanskog društva.

Šta znači „panislamistička stranka“ i je li to SDA?

- Panislamizam je politička ideologija koja želi stvoriti zajedničku državu za sve muslimane nezavisno od nacionalne pripadnosti. Mladi Muslimani su bili panislamisti, i sam Izetbegović je i dalje branio taj projekt sedamdesetih godina u svojoj “Islamskoj deklaraciji”. Kad su stvorili SDA, osnivači te stranke, uključujući i dr. Cerića, definirali su je kao stranku “povijesno-kulturnog muslimanskog kruga”, to jest kao stranku svih muslimana bivše Jugoslavije, uključujući Albance, Turke, Rome i ostale. Ali, SDA brzo se pretvorila u nacionalističku stranku bošnjačkog naroda i njeni ciljevi u toku rata bili su, prije svega, nacionalni.

Panislamizam nije mnogo utjecao na konkretne odluke lidera SDA, bilo samo zato što je bošnjačka strana bila najslabija u ratu i zato što se sami Bošnjaci nisu zanimali za taj magloviti projekt. U svojoj knjizi pišem da panislamizam Alije Izetbegovića djelimično objašnjava zašto SDA nije vodila politiku “etničkog čišćenja”: naime, za pravog panislamistu Srbi i Hrvati nisu strane nacije, nego “ahl al-kitab” (“ljudi knjige”), koje musliman mora zaštititi, a ne istjerati. U tom smislu, dr. Cerić ima pravo da se ponosi što je SDA “panislamistička stranka”.

Pojedinci tvrde da se iz dijelova objavljene knjige vidi tendenciozno markiranje Bosne kao (polu)islamske. Je li to tačno?

- Zavisi od toga šta podrazumijevamo pod “poluislamski”. Bosna i Hercegovina je sekularna država, ali podijeljena u dva dijela pa se može reći da je “polubošnjačka” ili “polumuslimanska”, jer Bošnjaci imaju, manje-više, prevlast na polovini njenog teritorija. Isto tako, bosansko društvo je društvo koje je doživjelo duboku i nepovratnu sekularizaciju, ali u kojem islam i dalje igra važnu ulogu kao kultura i civilizacija, i to za sve građane BiH nezavisno od njihove nacionalnosti i njihove religioznosti.

Istovremeno, podjela između vjernika i nevjernika je posebno izražena kod Bošnjaka i mnogo javnih debata i polemika je vezano s tom podjelom. U tom smislu, možemo reći da je sam bošnjački narod “poluislamski” i “poluateistički”, ali, naravno, situacija je mnogo složenija i svaka osoba u Bosni i Hercegovini definira vjerovanje ili nevjerovanje, prakticiranje ili neprakticiranje religije na svoj način. I u vjerskom životu je prošlo vrijeme monizma.

Kratkoročni interesi

S obzirom na to da se mnogo bavite Strankom demokratske akcije, možete li nam reći kakva je uloga ove stranke od 1992. godine do danas za BiH i Bošnjake? 

- Moramo praviti razliku između ratnog i poslijeratnog perioda. Za vrijeme rata SDA je predstavljala najslabiju stranu u ratu i u vrlo teškim uvjetima, s drugim parlamentarnim strankama, ona je uspjela stvoriti Armiju, braniti bošnjački narod i prinuditi međunarodnu zajednicu da, poslije tri i po godine ustručavanja, intervenira protiv srpskih snaga. To je velika zasluga SDA i prije svega zasluga svakog borca Armije RBiH, nezavisno od toga kojem narodu ili kojoj stranci je pripadao. Naravno, svako se danas može pitati je li moglo drugačije, je li moglo bolje.

Ali, na takva pitanja niko nema odgovora. Situacija je drugačija u poslijeratnom periodu, Bošnjaci više nisu najslabija strana i SDA sad ima drugu vrstu odgovornosti. Na kraju rata, Alija Izetbegović je rekao da se SDA mora boriti za političku reintegraciju Bosne i Hercegovine, da će to biti dug proces, ali da će na kraju ona uspjeti. Iskreno rečeno, ne mislim da je SDA uspjela ostvariti tu strategiju, ne vjerujem da su njeni lideri bili dorasli tom izazovu i to je njihov veliki promašaj.

SDA nije ništa drugo nego obična nacionalistička stranka koja pothranjuje podjele bosanskog društva i koja žrtvuje budućnost Bosne i Hercegovine na oltaru stranačkih i ličnih interesa. U tom smislu, ona se ne razlikuje mnogo od drugih nacionalističkih stranaka, poput SNSD-a ili HDZ-a.

Osnivači SDA su imali ideologiju koju ne dijelim, ali oni su barem imali nešto čemu su vjerovali i za što su platili cijenu za vrijeme komunizma. Moj utisak je da sadašnja generacija političara u Bosni i Hercegovini ne vjeruje više nečemu osim svojim kratkoročnim ličnim interesima. Politički život u Bosni i Hercegovini se svodi na sukob šićardžija koji znaju samo galamiti i praviti se velikim patriotima, i taj tužan spektakl traje već dvadeset i pet godina.

Glavni argumenti izmišljotine i uvrede

Kakvu budućnost predviđate Bosni i Hercegovini? 

- Iskreno rečeno, ne znam i ne bih želio praviti previše pesimističke ili optimističke scenarije. Ali, vjerujem da budućnost Bosne i Hercegovine zavisi i od toga kako se vode diskusije u toj zemlji, bilo u Parlamentu, u medijima ili u kafanama. Dok su glavni argumenti izmišljotine i uvrede, šanse da bosansko društvo prevaziđe svoje podjele su zaista male.

Distanca ima i svoju dobru stranu

Imate li problem sa, kako Vam to spočitavaju, razumijevanjem naše zemlje, njenog naroda i njene tradicije, „koja je uspjela opstati unatoč genocidu koji je počinjen nad njenim muslimanima“? 

- Vjerovatno ne razumijem sve što misle i osjećaju Bosanci jer sam stranac i nisam doživio ono što su građani Bosne i Hercegovine, a prije svega Bošnjaci, doživjeli u ratu. Ali mislim da ta izvjesna fizička i mentalna distanca ima i svoju dobru stranu.