Bosna i Hercegovina obilježava 25. godišnjicu potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma. Ovaj datum je među utjecajnim međunarodnim krugovima ponovo aktualizirao pitanje ustavne pozicije BiH te potakao sve ozbiljne rasprave o potrebi za revidiranjem ili promjenom Dejtonskog sporazuma.

U našem feljtonu podsjećamo na historiju turbulentnih političkih procesa nakon raspada Jugoslavije i izbijanja rata u BiH, koji su vodili do potpisivanja Dejtona 1995. godine. Ono što treba imati na umu kada se govori o Dejtonskom mirovnom sporazumu jeste da je on, u suštini, u sebi sažeo mnoga prethodna, propala mirovna rješenja, kojima se nastojao obustaviti rat u Bosni i Hercegovini podjelom zemlje na etničke cjeline.

Početak haosa

Raspad Jugoslavije Bosna i Hercegovina, u kojoj su na izborima 1990. godine pobijedile i vlast formirale tri nacionalne stranke, dočekala je u potpunom međuetničkom haosu i usijanim političkim odnosima. Prema pitanju položaja i budućnosti BiH tri vladajuće nacionalne stranke zauzele su potpuno suprotstavljene pozicije. SDA je poziciju Bosne i Hercegovine direktno vezivala uz odluku Hrvatske i Slovenije – ukoliko se one otcijepe od Jugoslavije, ta država više ne postoji i BiH treba krenuti putem nezavisnosti. HDZ je pod svaku cijenu želio da BiH prati put Hrvatske u nezavisnost, dok je SDS ne samo rezolutno odbijao mogućnost izlaska iz Jugoslavije, nego je imao i imperativni stav da bh. Srbi u slučaju referenduma o nezavisnosti imaju pravo sami odlučiti u kojoj će državi živjeti.

Bosni i Hercegovini Badinterova komisija je 11. januara 1992. godine preporučila da održi referendum pod međunarodnom kontrolom, a na kojem bi, bez ikakvih razlika, učestvovali svi bosanskohercegovački građani, što je bio uvod u raspisivanje referenduma 29. februara i 1. marta 1992. godine. Od 64 posto građana BiH koji su izašli na referendum, 99,7 posto je glasalo za nezavisnu državu. Referendum je bio uvod u međunarodno priznanje Bosne i Hercegovine, koja je 7. aprila primljena i u članstvo Ujedinjenih naroda. Ipak, i pored međunarodnog priznanja, paradoksalno je da u trenutku proglašenja nezavisnosti i ulaska u UN, legalne vlasti u Sarajevu nisu imale efektivnu kontrolu nad velikim dijelom teritorija Bosne i Hercegovine.

Država bez vlasti i teritorija

Najprije je 18. novembra 1991. godine proglašena „Hrvatska zajednica Herceg-Bosna“, sastavljena od većinski hrvatskih općina u BiH, da bi 9. januara 1992. bila proglašena i „Srpska Republika BiH“. To je značilo da na najvećem dijelu teritorija BiH u trenutku proglašenja njene nezavisnosti već funkcionira čitav niz paralelnih parapolitičkih institucija sa svojom izvršnom, zakonodavnom i sudskom vlašću, nezavisnom od one centralne u Sarajevu i, što je svakako bilo najpogubnije, vlastitim paramilitarnim snagama.  

Odmah po proglašenju nezavisnosti u BiH su počele borbe, a trupe pod kontrolom SDS-a, uz tada otvorenu podršku JNA, krenule su u širenje i zaokruživanje svih onih teritorija koje su željeli vidjeti kao dio srpske države u BiH i potencijalno velike Srbije. Kako bi pokušali spriječiti eskalaciju rata u BiH, britanski političar Piter Karington (Petter Carington) i portugalski ambasador Žoze Kutiljero (Joseu Cutileiro), razvili su mirovni plan.

Lisabonski sporazum

Plan koji je postao poznat kao „Lisabonski sporazum“ ili „Kutiljerov plan“ je, generalno, podrazumijevao podjelu BiH na etničke administrativne jedinice, koje bi dobile veća ovlaštenja na štetu centralne vlasti. Svi okruzi bi bili klasificirani kao muslimanski, srpski i hrvatski, čak i ako ne bi postojala određena etnička većina. 

Ipak, i oko same podjele teritorija nastale su nesuglasice između strana. Najprije je 11. marta sporazum jednoglasno odbila „Skupština srpskog naroda u BiH“. Već tada su Radovan Karadžić i rukovodstvo bh. Srba počeli istupati s tezom da Srbima pripadaju dvije trećine teritorija u BiH. Kutiljero je odbio ovaj prijedlog, no uložio je dodatni napor kako bi uvjerio srpsku stranu da prijedlog prihvati.

Ova inicijativa naizgled je urodila plodom. Tako su 18. marta 1992. godine sve tri strane su prihvatile sporazum: Alija Izetbegović kao predstavnik Bošnjaka, Radovan Karadžić za Srbe i Mate Boban za Hrvate.

Naravno, najmanje razloga za zadovoljstvo ovakvim sporazumom imao je Izetbegović, jer je on značio i definitivno pristajanje na unutrašnju podjelu zemlje. No 10 dana nakon prihvatanja sporazuma, 28. marta 1992. godine, poslije sastanka s tadašnjim američkim ambasadorom u Jugoslaviji Vorenom Cimermanom (Warren Zimmermann), Alija Izetbegović odlučio je povući potpis, iskazujući protivljenje podjeli BiH po etničkim granicama.

Osim toga, Izetbegović je imao i puno razloga da sumnja u srpske namjere za prihvatanje plana, s obzirom na to da su, uprkos mirovnim pregovorima, nastavili s vojnim akcijama i da su se naročito u Posavini borbe uveliko zahuktale. Povlačenje njegovog potpisa značio je i da je definitivno došlo do kraha ovog plana.

Tri bitne posljedice

Iako je plan na kraju propao i Izetbegović odbio potpisati podjelu zemlje na etničke oblasti, on je postavio bitne smjernice za sve naknadne sporazume – Izetbegović je, prije svega, pristao da pregovora kao strana u ratu i predstavnik bošnjačkog naroda, a ne isključivo kao predstavnik BiH, i to s liderima parapolitičkih tvorevina koje nisu imale nikakav formalni međunarodni legitimitet.

Također, na taj način poslana je slika da je riječ u unutrašnjem građanskom ratu u kojem Hrvatska i Srbija i njihovi predsjednici Franjo Tuđman i Slobodan Milošević direktno ne učestvuju, iako je bilo posve jasno da su Beograd i Zagreb bili centri iz kojih se vodila agresija na BiH.

Treća bitna stvar je što je prihvatanjem da razgovara o podjeli zemlje na etničke cjeline poslana i poruka da su i Bošnjaci potencijalno spremni pristati na ovakvo uređenje.

Upravo na ovim elementima međunarodna zajednica će bazirati i sve kasnije mirovne prijedloge koji su uslijedili nakon što se rat u BiH u narednim mjesecima zahuktao.

Karadžić hvalio Krajišnikove vještine

Prema riječima samog lidera bh. Srba Radovana Karadžića, on plan nikada iskreno nije ni namjeravao prihvatiti, nego se radilo o manevarskom potezu.  

- Bila je 'Lisabonska mapa', pa su je muslimani odbacili. Obradovali smo se kada su je odbacili. Mi smo je prihvatili da ju uvučemo u Lisabonski proces. I to je mudrost i vještina gosp. Krajišnika koji ih je uvukao da prihvate tri stvari - da će biti podjela na troje, da će biti na nacionalnoj osnovi i referendum. I mi smo njih uvukli tada kada su rekli prihvaćamo podjelu na troje. Bosna je bila gotova za EZ i međunarodnu zajednicu. To je bilo veliko postignuće - rekao je svojevremeno Karadžić.

(U sljedećem nastavku feljtona čitajte o mirovnim planovima evropskih država za zaustavljanje rata u BiH koji su, iako su završili neuspjehom, postavili određene principe koji će biti na kraju ugrađeni i u Dejtonski mirovni sporazum)