Zloglasna poricateljica holokausta ponovno je osuđena u Berlinu, prenosi njemački Spiegel. Ursula Haverbeck (92), osuđena je ponovno na godinu dana zatvora zbog propitkivanja službene verzije povijesti vezane uz holokaust. Okružni sud u Tiergartenu osudio je Haverbeck na novu zatvorsku kaznu u petak.
Revizionistica Ursula Haverbeck prije samo mjesec dana puštena je iz zatvora nakon odsluživanja dvije i pol godine zatvorske kazne zbog propitkivanja službene verzije o holokaustu.
Njen je advokat tražio da 92-godišnjakinju "ostave na miru".
Ursula Haverbeck njemačka je autorica, a zbog negiranja holokausta već je nekoliko puta osuđivana u sudskim procesima.
U septembru 2016. Haverbeck-Wetzel osuđena je na deset mjeseci zatvora zbog poricanja holokausta, bez mogućnosti uslovnog otpusta, ali je ostala na slobodi sve dok se nije saslušala žalba u vezi s ranijim slučajem. U oktobru iste godine je osuđena na 11 mjeseci u Bad Oeynhausenu zbog poticanja na mržnju. Na sudu je sljedeći mjesec, Haverbeck-Wetzel osuđena u Verdenu na još 2 godine zatvora zbog poricanja holokausta nakon što je preispitala svoje tvrdnje u Voice of the Reich.
Haverbeck-Wetzel bila je predmet i istrage koju je u junu 2015. pokrenulo javno tužiteljstvo u Bielefeldu, u vezi s objavom u časopisu The Voice of the Empire (The Voice of Empire). U novembru je, nakon što je proglašena krivom, osuđena na deset mjeseci zatvora. Na hamburškom sudu inzistirala je na tome da status Auschwitza kao mjesta smrti "nije historijski dokazano" i da je "samo vjerovanje".
Studirala je pedagogiju, filozofiju i lingvistiku, između ostalog i dvije godine u Škotskoj. 1970. se udaje za znatno starijeg Wernera Georga Haverbecka (njoj su tada bile 42, a njemu 61 godina) koji je stvarno bio nacistički funkcioner te se još 1926. upisao u Hitlerovu stranku NSDP – makar mu je članstvo bilo kasnije suspendirano jer je bio još maloljetan. Ali bio je itekako aktivan u nacističkoj Njemačkoj, mada prije svega u akademskim, medijskim i u djelatnostima ministarstva vanjskih poslova Reicha.
Nakon rata je postao evangeličkim sveštenikom, a sa svojom kasnijom drugom suprugom Ursulom je još od početka šezdesetih djelovao u raznim opskurnim i antropozofskim udruženjima. 1963. osnivaju Akademiju za okoliš i zaštitu života u Vlothou. Vremenom je ta institucija skretala sve više desno u svojim gledištima da bi konačno doista postala leglo antisemitizma i nijekanja nacističkih zločina – prije nego što je 2008. konačno i zabranjena.
Werner Georg Haverbeck je umro 1999., ali njegova supruga je svom žestinom nastavila s neonacističkom propagandom. Još od 2004. su počele i sudske presude, počev od globe od 5.400 eura (sud u Bad Oeynhausenu zbog raspirivanje nacionalne mržnje) zbog tvrdnji u časopisu Akademije kako je holokaust tek „običan mit" ili kasnije tvrdnje kako se Hitlera ne treba suditi po „navodnom holokaustu ili isto tako navodne opsjednutosti ratom", nego prije svega po njegovim – opet citiramo: „božanskom zadaćom u okviru svjetske historije" (globa: 6.000 eura, sud u Dortmundu).
Njemačka država nakon svih zala koja su u njeno ime počinjena u Drugom svjetskom ratu veoma je osjetljiva na svako propagiranje nacističke ideologije ili negiranje holokausta, toliko osjetljiva da ni činjenica da ste bakica u devedesetim godinama vas neće spasiti od osuđujuće presude zbog ovog poricanja. Njemačko društvo, izgrađeno na ruševinama Drugog svjetskog rata, jasno je odlučilo da kaže "NE" i u korijenu zatre svaki pokušaj da se Njemačka vrati na kolosijek ideja koje su proizvele najveći pakao u 20. stoljeću.
U više sudskih presuda, kako pripadnicima političkog i vojnog ratnog rukovodstva Republike Srpske, tako i po tužbi BiH protiv Srbije za genocid, nedvosmisleno je presuđeno da je u Srebrenici počinjen genocid, što je priznata činjenica i u čitavom civiliziranom svijetu.
No, ne i u RS. Ovdje ona ni za milimetar nije doprla ni promijenila stavove političke, intelektualne i društvene elite ovog entiteta. Umjesto uvažavanja presuđenih činjenica i suočavanja s užasnim zločinom počinjenim u ime vlastitog naroda, stav o bjelosvjetskoj zavjeri protiv Srba je opći narativ o kome između političkih prvaka u RS, od Dodika do Stanivukovića, nema razlike. Naravno, iako su postojale brojne incijative da se u BiH zakonski zabrani negiranje genocida, one nemaju nikakvu šansi za uspjeh zbog poznatih stavova u RS, pa se zbog svega zahtijeva i nametanje zakona od visokog predstavnika.
Dakle, u BiH danas ne samo da nije zabranjeno i kažnjivo negirati genocid, nego je njegovo negiranje jedna od neophodnih ulaznica za bilo kakvu političku i društvenu relevantnost u jednom od njenih entiteta.
Šta je tu ključna razlika između BiH i Njemačke?
Razlika je zapravo vrlo jednostavna - za razliku od Njemačke, RS nikada nije morala platiti cijenu zbog svojih grijeha.
Ne samo da su zločini na kojima je RS nastala nagrađeni ugrađivanjem ove tvorevine u ustavnu strukturu Bosne i Hercegovine, nego je isti onaj narativ mržnje, nacionalizma i zla koji je gradio ovaj entitet nastavio obrazovati i buduće generacije. Međunarodna zajednica, i pored velikog upliva u unutrašnje stvari u BiH i izgradnju postdejtonske države, nije uradila puno toga i da promociju takvih ideologija i narativa spriječi, pa su oni na 49% BiH našli prirodan teren za neometani razvoj.
Sve suprotno od onoga što su saveznici, na čelu sa Sjedinjenim Državama, učinili u Njemačkoj poslije Drugog svjetskog rata, provodeći u njoj dubinsku denacifikaciju, suočavajući njemački narod, posebno njegove mlađe generacije, sa zločinima njihovi očeva i navodeći same Nijemce da se stide i beskompromisno obračunavaju s bilo kakvim sentimentom i podrškom prema nacizmu ili negiranju holokausta.
Rezultat je da su oni koji bi se usudili negirati genocid u Njemačkoj danas marginalni ekstremisti koji se za svoje stavove moraju biti spremni ležati između zatvorskih zidina. No, u Bosni i Hercegovini takvi postaju predsjednici države.
